Dichotomy Engine je ime solo/side projekta Dražena Đorđevića iz Srbije. Ono što je počelo kao hobi, pretvorilo se u jedan vrlo plodni opus od osam samostalnih izdanja. Te učešća na brojnim kompilacijama Dark Scene (sadašnji Crime Scene) Recordsa i drugih inozemnih izdavačkih kuća. Stil glazbe spada u sferu dark/ambiental/drone/noise electro sounda. Novi EP po imenu "Mass Desolation" je objavljen u srpnju ove godine i sadrži tri pjesme.

U ovom novom EP-u je primjetan jedan pozitivni pomak u zvuku. U kojem je sada, za razliku od prijašnjih elektronskih gitarskih efekata, zastupljena prava električna gitara. Te je sada za perkusivne elemente, to jest ritmove bubnjeva, izravno odgovorna ritam mašina. Taj proces izmjene stila je zasigurno i rezultat iskustva stečenog prilikom rijetkih live nastupa Dichotomy Engina. I sada je to jedno originalno ukrštavanje elektronike i live shoegazinga. A ujedno i razlog zašto je ovaj novi EP vrijedan veće pažnje. Jer nisu to su više sterilini elektronski zvukovi, koji daju osjećaj da su nastali u kasnim satima na kućnom PC-u kao ubijanje vremena. A to je zamka u koju mnogi upadaju od kako je za stvaranje "glazbe" dovoljan samo kompjuter, dobar program i nešto tehničkog znanja. Ne. Ove tri pjesme, ili bolje rečeno, instrumentala imaju svoj prepoznatljiv identitet i određenu umjetničku vrijednost. Što je svakako vrijedno pohvale. Prva kompozicija "Consequences" je ujedno i najmračnija cijelog EP-a. Tijekom njenog trajanja prožima je jedan kaotično-psihodelični osnovni elektronski zvuk. Preko kojeg se valjaju moćne distozije gitare. I daju osjećaj da se ispod zvučne površine, negdje u dubini, krije nešto užasno i prijeteće. Taj mračni i obskurni ambijent upotunjuju spori ali jaki udarci minimalističkih bubnjeva. Tvoreći na taj način jednu iznenađujuće impresivnu atmosferičnost. A atmosferičnost je i glavna i najjača komponenta ovog EP-a. Savršen dokaz za to je sljedeća "Skyline Burns". Osnovnu strukturu kompozicije čini jedna jako harmonična, mistična melodija synthesizera i izdužena epska gitarska solaža. Općenito, kompozicija prolazi tijekom svojih šest minuta trajanja kroz različite varijacije; od uvodnog "harmoniziranja" i "transcendentiranja" melodije, preko jako distorzirane i masive drone gitare u njenom glavnom dijelu, pa sve do završnog psihodeličnog prizemljenja i spuštanja natrag u ove naše niske altitude. Neupitno je da glazba Dichotomy Engina ima karakteristike soundtracka iz nekog (ili nekih) misterioznih filmova. I prilikom pažljivog slušanja, ispred duhovnog oka, poput isječenih "framova", prolaze njihove kratke vizualne sekvence. U ovom slučaju (barem za mene) to je film "Skyline". I, ne obazirući se na njegovu redateljsku kvalitetu, njegove predivne snimke panorame gorućeg neba i nebodera. Ništa manje slikovita i atmosferična je i zadnja kompozicija EP-a "Barren Fields". I ustvari djeluje kao ritmični nastavak predhodne "Skyline Burns". Ritmovi bubnjeva su brži. Dok ambijentalna, prostrana "spacey" gitara prelijeće antemičnu glavnu synth melodiju. Odlična metamorfoza iz neisprofiliranog "elektronizma" do istinske dark ambiental electro glazbe.

Šteta što sve ovo traje vrlo kratko. Nepunih petnaest minuta. Ne smijem ni pomisliti kako bi ovaj glazbeni koncept zvučao u jednom klasičnom dugosvirajućem albumu. I iskreno se nadam da će Dichotomy Engine nastaviti dalje u ovom pravcu.

ocjena albuma [1-10]: 9

z. marković // 14/10/2011