Pazite ekipu: vokal John Bush (Armored Saint, Anthrax), gitare Mike Orlando (Adrenaline Mob, Sonic Universe, Noturnall) i Phil Demmel (Machine Head, Kerry King, Vio-Lence), basist Jack Gibson (Exodus) i bubnjar Jason Bittner (Shadows Fall, Overkill), a kad im kliknete na facebook, s njima su se slikali članovi Metallice. Dovoljno za početak? Bend se skupio 2023. i nazvao po brojčanoj oznaci 'Kategorija 7' za najsnažije elementarne nepogode od potresa, oluja, uragana, poplava, snježnih mećava i sličnih prirodnih pojava, a kako je momčad uglavnom stacionirana u glavnom filmskom gradu na svijetu L.A.-u u kome topova i granata nije bilo niti u vrijeme građanskog rata, valja im ga i izmisliti kao što su u bezbrižno udobnom životu brojni filmski skorojevići izmislili čitavu hrabru i junačku američku prošlost od kauboja i Indijanaca, crnaca i svakojakih fikcija na pravednost da dobrota, empatija i suosjećanje uvijek pobjeđuje zlo. Ma, joj. Lako je njima to zboriti, odnosno, ovo je u principu sjajno sročen album pun kojekakvih fantaziranja o životu, društvu i političkim preokupacijama iz njihovog rakursa, a na taj uobičajeni konto američkog velebnog, ali i jako klimavo uzdrmanog društva kada im se ponovno trese tlo pod nogama, pa makar se ovdje radi, takoreći o all-stars 'dream team' ekipi koja svakog thrash metalca opaprči na koljena u bezuvjetno klanjanje, jest samo čista demagogija tobožnjeg kriticizma, no da se Los Angelesu desi pravo bombardiranje od Sjeverne Koreje, Irana ili Rusije, nestašica i glad, sasvim bi drugačije percipirali svijet, a do toga bi čak moglo i doći ako Iran napadne Izrael, a umješaju se Ameri i Masoni. Nego, album je doista fantastičan za neopterećeno slušanje, ovdje je 10 autorskih pjesama koje je uglavnom napisao Orlando, kako kaže 'ono što nisam čuo u svim ovim našim bendovima, a uživamo u stilskom napretku'. Kombinacija je to NWOTBHM, thrasha, punk-metala i tradicionalnog oldschool metala, elem, šiba sve u šesnaest eklekticizmom i novim, modernim nadogradnjama bez ikakve elektronike i samplinga, sve ok, analogno i sjajno odrađeno za poznati vokalni način bivšeg frontmena Anthraxa u idealnoj seansi za headbanging, moshing i drečavo-kreštavi 'sing-along'. Poprilično toga se vrti oko velikih, nezaboravnih himničnih stihova u gotovo svakoj pjesmi, a to je itekako dobrodošla udica za veliki uspjeh.



Kako im je etiketa veliki Metal Blade Records, dakako iz Kalifornije, već su bačena čak 4 videospota, a album je odmah po objavljivanju došao na prilično visoke pozicije (UK no. 14, a čeka se odgovor iz USA, njihovi domaćini su prilično spori), ne ovdje nimalo nije neka fejkerska furka što se tiče mjuze počevši od uvodnog singla "In stitches" s bubnjarskim napadom koji ne jenjava do zadnje pedesete minute albuma, preko razigranih gitara u svakoj pjesmi s mnogo 'guitar hero' ubačenica, možda je "Land I used to love" jedan od najboljih komada u ovoj selekciji, zatim sljedeći singl "Apple of discord" koji ima punkerski elan garažnog new-wavea i diže na plesni podij, komotno paše uz The Stooges i MC5, te Mudhoney, a groove singl "Exhausted" u nešto tromijem tempu s dosta breakova govori o glavnom američkom problemu - nesanici, odnosno iscrpljenosti i frustraciji kada se nekoliko puta po noći ustajete da bi posjetili WC što mi je jako dobro poznato. Mnogo ljudi se bori protiv toga uzimanjem kojekakvih lijekova da će riješiti problem, a to je princip neminovnog starenja.





Neke pjesme padaju u prosječnost, ali ih izdiže socio-politička "White flag and bayonets" koja pokazuje srednji prst ratnim huškačima što mašu s bijelom zastavom pomirenja, samo kakvog? Dečki, ipak niste vi tamo u Izraelu i Ukrajini, o tome gledate na TV, a rat u SFRJ ste potpuno zaboravili... Zgodan je kritičko-metaforički osvrt u još jednom singlu "Mousetrap" 'kralj je unišen potezom biskupa/ koristite mamac sa sirom, postavite mišolovku i uhvatite prljavog štakora', ali to danas malo tko više radi u ovako složenom društvu. Pjesma kao da govori da više nećemo moći tamaniti nametnike ovakve vrste, da će i miševi i štakori biti zakonom zaštićeni jer je svijet otšo u tri pičke materine.



Danas je uglavnom teško zadržati slušatelja da ostane zainteresiran kad čuje bilo kakvu novu pjesmu, a ove zvijezde su to ostvarile na punih 50 minuta. Valja još spomenuti da su, između ostalih, zadnji dio albuma pjesme "Waver at the breaking point" s ratnim mitraljezom i urlikanjem nalik na najenergičniji Iron Maiden, a završna "Etter stormen" od čak 8 minuta vraški instrumental koji je svakom glazbeniku dao priliku da se pokaže u najboljem izdanju, odnosno, to je komadina koja idealno sjeda na svaku radio emisiju posvećenu metalu i može se koristiti u svakoj prilici, naravno i svadbama heavy metalaca. Jedina zamjerka ovom čitavom radu je loš produkcijski kontekst bas gitare, kao da se ne čuje, a trebala je biti izraženija jer je Jack Gibson ipak marka od basiste.

Kako god, ovo je veliki komercijalni rad supergrupe koja, nadajmo se, nije napravila prvi i zadnji album.

Naslovi: 1.In stitches, 2.Land I used to love, 3.Apple of discord, 4.Exhausted, 5.Runaway trucks, 6.White flag and bayonets, 7.Mousetrap, 8.Waver at the breaking point, 9.Through pink eyes, 10.Etter stormen

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 07/08/2024