Anthraxa nije bilo s albumom punih 8 godina, a u međuvremenu su se skoro razišli, pa onda su se bez ikakvog 'skoro', razilazili i okupljali u vrlo čudnim formacijama koje su u nekim navratima dosta šepale. Jednu od njih smo imali prilike vidjeti na T-Mobile InMusic festu 2009. kada su nastupili sa Dan Nelsonom na vokalu kome je to bio jedan od posljednjih koncerata budući da je samo mjesec dana kasnije zamjenjen John Bushom. Bush je inače obilježio onaj drugi dio karijere kada su Anthrax s albuma na album počeli šetati od etikete do etikete u 90-im godinama (Elektra, Tommy Boy, Sanctuary) gubeći korak sa nekadašnjim milijunskim tiražima, no ipak je s bendom ostvario pun pogodak na svojem prvom, odnosno Anthraxovom 6. albumu "Sound Of White Noise" (1993, USA no.7, UK no.14) koji im je jedan od najuspješnijih u diskografskom opusu. Proveo je u bendu 13 godina (do 2005), ali se u ovom drugom povratku nije dugo zadržao, svega nekoliko mjeseci. Nesuglasice i sukobi u raskolu mišljenja došli su do svojeg vrhunca u proljeće 2010. kada je napustio bend, a na njegovo mjesto je po treći puta došao Joey Belladonna, po mnogima najbolji vokal kojeg je Anthrax imao, a imali su još 5 frontmena u onoj ranoj fazi do prvog albuma "Fistful Of Metal" (1984). Bilo je tu još odlazaka basiste Frank Bella (otišao je nakratko u Helmet) i gitariste Bob Caggianoa, no oni su se nakon godinu-dvije pauze ipak vratili u bend. Najveća je šteta ipak što bend nije uspio sačuvati gitaristu Dan Spitza koji se 2005. vratio u postavu nakon 10 godina odsustva sa jednom dosta čudnom fikcijskom željom da se obnovi ona najznačajnija postava iz vremena drugog albuma "Spreading The Disease" iz 1985. Čak su se spremali i da uđu u studio snimati novi album, no kako su u tom trenutku bili bez pjevača, sav napor oko očuvanja stare ekipe je propao. Ok, bila je ta momčad jednom i napravila je 5 nezaboravnih albuma, ali je toj priči definitivno došao kraj. Kad ne ide, onda ne ide...

A Anthrax su imali gotove materijale za ovaj album nedugo nakon posljednjeg "We've Come For You" (2003, USA no.122, UK no.102), na koncertima su ga vraški usviravali i dotjeravali, ali neprestano je tu netko nešto htio dodavati, oduzimati, krpati i kako to onda i biva, sav posao oko njega se odužio na gotovo 6-7 godina odgađanja kao da su Faith No More koji se na kraju nisu mogli dogovoriti hoće li ili neće napraviti to čudo povratničkog albuma.

Naposljetku, album je nakon mučnih peripetija objavljen 13.IX 2011. i odmah je pogodio ono vitalno mjesto s kojega kreće adrenalin. 14 sjajnih pjesama, relativno energično nabrušenih u starinskom thrash maniru s puno jednostavnih melodija i bez ikakvih prtljanja lupaju drito u glavu. Nakon sympho uvodnika "Worship" kreće se sa snažnom i tomijom "Earth on hell", povratak Belladonne na vokal je odličan s obnovljenom tehnikom, mnogo zrelijom, te mada više nema onoliko mnogo visokih Gillanovskih falseta, ovaj dublji i prodorniji glas sjajno odgovara. Nema nikakvog urlikanja i deranja, samo čisti glasovi, pravilno pjevanje u akordima i oktavama što je pravi melem za uši nakon svih onih urlikača bez sluha iz nu-metal, metalcore, death i ine branše. Potom slijede dva prva singla "The devil you know" (USA no.39) i zombijima inspiriran "Fight'em 'til you can't" od kojih ovaj prvi ima strašnu gitarsku tehniku nalik na čudan funk, a u njemu se čak pojavljuju i gain gitare. Nije baš čisti metal po zvuku, ali kao singl je pravo osvježenje kao da se čini kako su Anthrax pronašli pravu formulu za napraviti komercijalni hit na duže staze koji bi se mogao ušlepati i na radio programe, pa čak i postati evergreenom. U drugonavedenom se malo poigravaju sa Metallica tehniciranjima i breakovima iz vremena "Master Of Puppets" ne izostavljajući glavno načelo melodije i kompaktnog aranžmana. A na Metallicu iz tog razdoblja još zamiriši i pjesma "Judas Priest" koja sa istoimenim britanskim legendama nema ništa zajedničko. Umjerenog tempa "I'm alive" sa pjevanim arijama i blueserskim hard-rock šlihom još je jedan od potencijalnih kandidata za hit, dok je epska "In the end" sa kratkim uvodnikom "Hymn 1" odsviranim na violončelo (Alison Chesley") svakako najblistaviji dio albuma u tromom repetativnom ratničkom tempu nalik na koračnicu koja se razvija u raskošnu ljepoticu albuma. Malo taj ritam, a i sam uvod violončela nadebelo podsjeti na "Seas of cheese" i "Here comes the bastards" Primusa sa njihovog epohalnog albuma "Sailing The Seas Of Cheese", da li slučajno ili namjerno... Ali je spram Primusa vješto obogaćena nadogradnjama sa daleko drugačijim raspletom. Ostatak materijala donosi nekoliko zanimljivih spojeva thrasha sa funk bas gitarom i ponešto sitnih elektronskih eksperimenata, ali najveće iznenađenje je kad se na početku pjesme "Crawl" pojavi čista gain gitara bez distorzije koja upućuje da bi stvar mogla otići u nekom Pearl Jam pravcu, no od grungea kasnije pokazuje karakteristike Alice In Chains, a tu je i "The constant" u kojoj se koristi i akustična gitara u svojstvu popunjavanja zvučne kulise kao dokaz da se i ovaj instrument može koristiti u ovakvoj vrsti glazbe. Bara (Trobecove krušne peći, Brujači, Viva Glorio), nedavno mi je rekao kako zna iz iskustva da mnogi metal i žestoki rock bendovi često koriste akustičnu gitaru da popune zvuk, samo je stvar u tome da je uho običnog slušatelja ne čuje. Ona služi samo kao produkcijski efekt s kojim se napuca širina, prostor i dubina kompletnog zvuka.

A kad se dođe do same završnice albuma, tu se nalazi još jedno iznenađenje, "New noise" obrada starog švedskog hardcore-punk benda Refused iz 1998., a tu pjesmu smo imali prilike čuti i na InMusic festu 2009. Za ovu priliku je adaptirana otprilike u stilu RATM.

Naposljetku, kad se promotri kako su imali ogromnih problema sa postavom i odugovlačenjima, ovo izdanje puno starih i lijepih thrash riffova u relativno umjerenim tempovima uokvireno odličnom produkcijom bilo je krajni doseg Anthraxa u datom trenutku s brojnim kompromisima i dilemama. A kada ne bi znali šta se sve dešavalo, ovaj album je mogao (a i trebao) biti objavljen još tamo neke 2005. Unatoč svemu, nisu zakasnili jer ovakav thrash danas malo tko više uopće svira s obzirom da se mlađi bendovi uglavnom okupiraju njegovim djetetom i rodbinskim nasljednikom - metalcoreom ili švrljaju sa progressive tehniciranjima.

I gdje će onda na koncu biti većeg zadovoljstva kad im je album odmah u prvom tjednu po izlasku zauzeo USA no.12. Na njihov povratak očigledno su mnogi iščekivali s nestrpljenjem.

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 30/09/2011