Teška su vremena došla, to znamo. Ali za ove njujorške velikane thrasha još i gore. Prethodni, veoma dobar album "Worship Music" objavljen 2011. mada je dosegao USA no.12 i imao jedan top-40 USA hit ("The devil you know", USA no.39) prodan je u svega 40 tisuća primjeraka, a od toga bend evidentno ne može preživjeti osim ako se ne zoveš Gibboni čije će pjesme bez obzira na plitkost vrtjeti do besvijesti naše komercijalne radio stanice i time mu natući tantijeme među par miliona stanovnika Balkana koji baš upravo trebaju 'samo takve pjesme' koje veličaju emocije i skreću pažnju od glavne egzistencijalne teme. U Americi je opako loša klima ako te odvrte samo tjedan-dva, odmah poslije izlaska albuma zaborave za tebe jer imaju na repertoaru milione izvođača koje guraju promoteri, etikete, biznismeni i lovatori bez obzira na kvalitetu materijala.

Nije po prvi puta da su Anthrax suočeni sa opstankom benda koji ima jedno od najvećih imena žanra, pa su htjeli ili ne, bili prisiljeni napraviti jedan ovakav 'gažerski' albumčić s obradama. Vratili su se u epohu kada je metal još uvijek bio kombinacija hard-rocka i prvih velikih riffova Tony Iommija i utjecaja benda Black Sabbath koji su ustoličili cijeli metal. No, nisu obradili niti jednu pjesmu Black Sabbath, već bendova koji su tokom 1970-ih bili nadahnuti njima i utjecali na čitav razvoj rocka u metal pravcu. Sve obrade su odlične i s klasičnim Anthrax stilom nemaju puno veze. Dapače, ovdje se bend transformirao kao rijetko kad do sad u hard-rock, onaj klasičan iz datih perioda.

Prva obrada "Anthem" (kanadskih velikana Rush iz 1975.) još malčice zamiriše na onaj početni NWOTBHM, a frontmen Joey Belladonna, za nepovjerovati, pjeva vrlo čisto i visoko, a onda dolazi pravi komad koji sve žive diže iz fotelja - "T.N.T." (AC/DC). Ovako su uvijek htjeli zvučati mnogi naši hard/heavy bendovi od Divljih jagoda, Vatrenog Poljupca i Legije do Hard Time, ali je malo kome to polazilo za rukom. Riff i način pjevanja je tu uvijek bio kamen spoticanja. Treća obrada je prilično začuđujuća, ali vrlo efektna - "Smokin" (onaj ljigavi bend Boston) puna r'n'r energije kakvu smo naučili od Led Zeppelin i Deep Purple vraćajući nas na dane sa David Coverdaleom. U pjesmi su čak koristili i klavijature, fakat odlično poput John Lorda.



Još jedna iznenađujuća obrada je "Keep on running" (benda Journey iz 1981. koji je imao neke od najbljutavijih pjesama i hitova 70-ih), no majstori su je obradili u fantastičnom performansu i dali joj 'šus i druk', kao i emotivnu snagu koju original nije imao. Belladonna ovdje ima još i ponajbolji vokalni performans dokazujući da je ubjedljivo vrhunski pjevač kojeg su nepotrebno šikanirali da je pompozan i da se ne umije uštelati u žestoki thrash. "Big eyes" bi, da ne znate da je riječ o obradi mogli shvatiti kao neki stari, zaboravljeni The Cult koji je negdje, pometen 'pod tepih'. Belladonna je ovdje pravi Ian Astbury, no pjesma je obrada, nažalost, zaboravljenog benda Cheap Trick iz 1977. A oni su uz Judas Priest bili moja prva heavy/hard ploča koju sam u životu kupio i znače mi mnogo kao i mnogo starih ljubavi kojima sam posvećivao mnogo pažnje kao klinac. No, za pjesmu "Jailbreak" znaju svi (ajde, da podsjetim Thin Lizzy), Belladonna je opet odličan ko stari pokojni irski cigo Phil Lynot i nije daleko da ova pjesma nadoknadi onu megapopularnu obradu Metallice "Whiskey in the jar". Rokačina na hard-rock način do jaja!

Zadnje dvije pjesme su si Anthrax dozvolili luksuz da obrade sebe same u pjesmi "Crawl" s tog posljednjeg, nesretnog albuma "Worship Music". Prva verzija zvuči kao najbolji Soundgarden uz vokalne manire pokojnog Laynea iz Alice In Chains, a druga je mračni remix Orca obogaćen gudačima, pianom, ambijentalijama, zborskim arijama, pa čak i gothic-rockom u stilu The Mission. Dinamički aranžman dozvolio je i sjajni krešendo koji jest pompozan, ali je, po mom mišljenju veličanstven zbog sjajnog Belladonninog vokala.

I sad čemu sve to? Zašto su Anthrax obradili ove pjesme? Jednostavno - trebaju ih imati. Njima su značile mnogo kad su bili klinci prije nego što su pokrenuli bend, a mogli su tu komotno uvrstiti i neku od Blue Oyster Cult, King Diamond i Motorhead pjesama. Pa čak i Ramones. Ali nisu. Vraćaju se na stari, jako dobar stil kada je r'n'r postajao hard'n'heavy, prije Iron Maiden, elem vratili su se u fazu upravo Black Sabbath samo što su Anthrax, takvi kakvi jesu, uvijek spremni za zabavu i optimizam. Čak i u najgorim trenucima kada im biznis više ne ide od ruke, ali oni za to krivi nisu. Krivac je industrija, oportunizam kod ljudi, inercija i jako loš sociološki aspekt društva kojeg je u posljednjih 30-tak godina nametnula američka propaganda užasno nestabilne političke klime. Kad američki predsjednik prdne, cijeli svijet se strese, a svi znamo, nismo idioti, da iza njega stoji ogromna horda mislioca koji kroje cijeli svijet.

Zato ovom cover albumu Anthrax svaka čast. Napravljen je od srca, oduševljava, ne zamara i budi stare uspomene na neka puno ljepša vremena kada svijet nije bio tako opak i zloban. Jest, onda su bili SSSR i USA u hladnom ratu, nitko nije stisnuo 'ono dugme', ali danas će ga stisnuti netko, s možda XY percepcijom poručujući nam 'vi više nemate potrebe za životom jer ste totalno pokvareni planet'.

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 24/07/2013