Anthrax nikad nisu bili no.1 bend u thrash metalu, ali kako momentalno stvari stoje, mogli bi barem na jednu (polu)sezonu to postati. Nove Metallice nema na vidiku i upitno je što će napraviti u narednom koraku s obzirom da su im zadnja izdanja vrlo šepava, Megadeth su, zna se, odavno postali smiješni, Sepultura se skotrljala u ambis vlastite neinventivnosti pogubivši ogroman dio publike, a tu su još donekle u vrhu Testament i stalni prvoborci Slayer koji neprestano odoljevaju različitim iskušenjima. Anthrax se nakon vrlo dobrog povratka poslije 8 godina diskografske pauze s albumom "Worship Music" (2011) kreativno oporavljaju, u međuvremenu su realizirali i simpatičan album s obradama "Anthems" (2013) prikazavši se u hard-rock stilu gdje je frontmen Joey Belladonna zapjevao 'clean' vokalom, a ovaj njihov 11. studijski album pokazuje pravi povratak forme komponiranja dok, zna se, svirka nikad nije bila upitna. Doživjeli su i jednu promijenu: umjesto Rob Caggiana na gitari je sada Jon Donais iz benda Shadows Fall, ali to se u zvuku i stilu uopće ne primjeti. Sve njegove funkcije se odvijaju u strogo zacrtanom rakursu koji odaje poštovanje dosljednosti karijeri i imenu benda koji opstaje već 35 godina. Uostalom, tako je to i u drugim sferama, recimo nogometu, poslu ili bilo kakvom ekipnom radu gdje nezaobilaznog člana može i mora zamijeniti isključivo adekvatan znalac. Odnosno, Anthrax niti ovdje ne pokazuje znakove starenja kao što su to neki zagriženi kritičari smatrali u doba spomenutog cover albuma prije 3 godine. Gitarist Scott Ian i bubnjar Charlie Benante, vodeći kreativni dvojac i dalje nemilice tjera ekipu na energičnu svirku, blastbeatove, jake riffove, povremene vraške improvizacije i snažne performanse vođene po istim kriterijima kao i u vrijeme najslavnijeg perioda od prije gotovo 3 decenije.

Trinaest moćnih pjesama dokazuju stasitost i dosljednost elementarnih načela žanra gdje nije samo konciznost i vješta sviračka sprega osnovica thrash metala nego i kompleksniji aranžmani s nekoliko duljih pjesama iznad 5 minuta. Tu odmah na početku iskače jedan od pritajenih aduta "You gotta believe" s kraćim instrumentalnim uvodnikom "Impaled" protežirajući thrash u progressive obrascu, te vrlo lukava domišljatost da dva najavna singla "Evil twin" i kompleksan "Breathing lightning" (USA rock no.33) usmjere u tematsku korespodenciju koja pečati cijeli album. Riječ je o poimanju ljudskog ego-tripa, ponašanja, shvaćanja i vanjštine hvalisavaca, kraće rečeno snobova punih sami sebe koje viđate svakodnevno u izobilju. Takvi likovi konstantno tjeraju verbalne diskusije namećući se znanjem, kompetentnošću i otrovnim jezikom arogantno gradeći svoj svijet maštarija, a u principu ne postižu ništa osim kontraefekta smatrajući da su kraljevi tog trenutka. O tome nije potrebno mnogo raspravljati; ljudska bahatost je ovdje osnovna tema na koju se razvezuje pozamašan diskurz dovodeći ga u dvije-tri pjesme do angažiranog hardcore-punk aspekta. Osim spomenute "Evil twin" koja govori o francuskom masakru 2015., tu su još "All of them thieves" i završna "Zero tolerance" u kojoj se raspliće kritika terorizma, neo-nacizma, rasizma i ubijanja nevine djece. A "This battle chose us!" u umjerenom tempu više primjerenom za hard-rock i punk (ima i hardcore-punk dionice, naravno) poruka glasi ' ti si sam izabrao svoju borbu'.



Ima tu još vrlo interesantnog materijala ne samo u tom lirskom pogledu, već i u glazbenom kao što su upravo progressive-metal konotacije s dramatizacijama, zapletima i raspletima, melodične strukture riffova i opće šarenilo puno bogatstva s laganim intervalima, akustičnim staccatima, moćnim gitarskim tehnikalijama ("Suzerain" sa zaraznim repetirajućim geslom 'ništa nije gotovo'), te neočekivani komad "Blood eagle wings" kakvog niti Metallica nije napravila u svojim najkreativnijim vremenima. Višedjelan je, kompleksan, iznosi čak 8 minuta kretavši od laganih do umjerenih, pa brzih tempova u kojima se točno osjeti da su postali kraljevi thrash teritorija dajući mu svoj specifičan pečat posezanjem nezaobilazne ostavštine Black Sabbath, NWOTBHM, psihodelije, trunke grungea, smisla za veliku komercijalnu metal pjesmu, uostalom, probajte zamisliti Pink Floyd ili Radiohead u hard-rock/metal formatu sa svim potrebnim konotacijama. Sve je tu i sve štima na ovome albumu kome se ne mogu uputiti nikakvi prigovori. Sjajna svirka, dovoljno bijesni vokali, ponekad poprilično oldschool stil s kojime si je sam thrash donio manje atraktivnu reputaciju spram metalcorea kojeg su pojeli tehničari, death/black kreativci i nažalost, teen vokalčići što šuruju sa svime i svačime u hardcore-metal varijantama.

Zanimljiv je bonus cd-a sa 4 stare pjesme u live verziji onako kako oni danas zvuče i kako smo ih (otprilike) zadnji puta imali prilike čuti i gledati na InMusic Festu 25.VI 2009. koji se tada zvao T-Mobile. Gotovo da ne mogu povjerovati kako je od tada prošlo čak 7 godina, a čini mi se kao da je bilo prije najmanje 3-4... Tad su bili s Don Nilsonom na mikrofonu, a taj put su na festivalu nastupali Moby, Tricky, Editors, Fleshgod Apocalypse, Franz Ferdinand, Dimmu Borgir, Yeah Yeah Yeahs, Kraftwerk, Lilly Allen, a Moby koji je istovremeno nastupao na glavnoj pozornici u jednom trenutku je rekao: 'svoj hit "Body rock" posvećujem prijateljima Anthrax na trećoj pozornici i rado bi bio među njihovom publikom'. I vidite što se desilo. Moby je postao out. Njegovi novi albumi više se ne doživljavaju kao "Play" ili "Hotel" s kojih je imao cijeli čopor hitova. A Anthrax su kao, tada, barem u Zagrebu spram njega bili B-zvijezde s vremenom došli u priliku da dograbe ovaj put, barem u 2016. godini pijedestal krune svojeg rada. Biti najbolji, najoriginalniji i najkreativniji thrash metal bend koji nije samo ona osnovna Metallica s prva tri legendarna albuma, nego i puno više i daleko kompleksnije što se može porediti s najboljim izdanjima žanra. Svirka i lirika su moćni faktori, a dakako i činjenica da to rade ljudi što su održali karijeru benda vjerujući u osobnu filozofiju r'n'r-a koji mora biti snažan, a u ovoj epohi i kompleksan prikazujući njihovu kompetentnost i virtuozniost.

Naslovi: 1.Impaled, 2.You gotta believe, 3.Monster at the end, 4.For all kings, 5.Breathing lightning, 6.Breathing out, 7.Suzerain, 8.Evil twin, 9.Blood eagle wings, 10.Defend/ avenge, 11.All of them thieves, 12.This battle chose us!, 13.Zero tolerance,

BONUS: 14.Fight 'em 'till you can't, 15.A.I.R., 16.Caught in a mosh, 17.Madhouse

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 13/05/2016