Ovaj album fanovima zasigurno nije i neće biti najbolji u karijeri, ali je jedno od najvećčih dostignuća benda koji se opravdano smatra najboljim thrash metalom nakon Metallice i Sepulture koji su svoja zadnja prava ostvarenja ostavili u 80-im i 90-im godinama.

Brutalno žestoki, koncizno precizni i mahom dorečeni, Machine Head na svome osmom studijskom albumu nastavlaju epopeju kreativno velikog heavy benda današnjice koji se othrvao porivima nu-metala i brazdanja po stilskim šablonima. Prethodni "Unto The Locust" je bio vrlo dobar povratak u staru snagu, koncertni dvostruki "Macine Head Fucking Live" (2012) dokaz izvrsne energije koju još uvijek imaju, a ovaj novi je još bolji s mnogim stilskim preinakama. Usput, dobili su novog basistu Jared MacEachrena (inače pjevač i gitarist Sanctity) koji je zamjenio Adam Ducea.

Izmisliti novu i svježu pjesmu u okvirima žanra nije jednostavno, pogotovo u thrashu, ali je nevjerojatno kako to Machine Head uspjevaju. Prosto je zadivljujuća ta kreacija s kojom se ispoštivaju pravila zakonitosti i ode u nešto sasvim novo. Glavni prostor frontmena Robb Flynna ovdje je potpuno slobodan dozvoljavajući mu razvijanje melodija, arija, cjelovitih refrena i nekih neočekivanih senzibilija kakve nisu ranije bile moguće, osobito u ovdje prisutnoj pjesmi "Beneath the slit" u kojoj neke dionice zvuče ako ne poput Mike Pattona, onda ono kao Bajsa iz Kleimore.



Ogroman je zadatak stavljen i na totalno osvještenje jer ovaj svijet u kome živimo ne vodi ničemu kroz animatični problem velikog benda kako dokučiti svijet da tu štošta ne štima. Oni ne banaliziraju i ne spuštaju se do nivoa primitivaca iz saloona i kaubojskih prašnjavih selendri, ali ako je potrebno i to umiju svijesni da je vrijeme konjokradica odavno prošlo i da sad vlada samo jedan zakon - monetarno najjačih valuta koje kroje zakon gledajući sa svoje strane nekad osvještenih alternativnih metalaca koji nikad nisu izgubili pojam sa svojom stvarnošću. To uvjerenje se očitava iz gotovo svake pjesme na ovome albumu, a posebno dolazi do izražaja u pretposljednjoj "Imaginar cells" potpuno sastavljenoj od govornih samplova u kojima cijeloj planeti zemlji žele boljitak. Znaju da je i njih kao bend vrijeme 'pogodilo' i da više nisu mladi isporučivajući u uvodnoj "Now we die" simfonijski lament za sve duše koje suosjećaju s neskladima na bilo kojem nivou dajući pravu pljusku sistemu, a onda nižu impozantnu kolekciju novih pjesama od kojih nitko svjestan snage i žestine ovog benda ne bi trebao biti isključen: "Killer & kings" u virtuoznoj brauri gitariste koji se kroz tijek karijere benda i najboljim pokazao, a ustvari je najmanje zastupljen. "Ghosts will haunt my bones" je naoko alter-rock (ne indie-rock) i može zazvučati u nekim sekvencama nedolično, no to je odlika stila koji se prepušta transžanrovskim fuzijama, u ovome slučaju jako dobro interpretiranim. Onu pravu snagu ispoljavaju u ponajboljoj "Night of the knives" gdje se Flynn totalno utopio u sažimanju najgorih i najtamnijih noćnih mora stvarajući vokalno bogatim sadržaj najužasnijih emocija, ne samo za uplašiti malu djecu, već i odrasle ljude, rockere. Malo je ovakvih metal pjevača poput njega, on još uvijek nije dovoljno priznat u širem pogledu jer je skroz drugačiji i daleko širiji u izvedbi, te posve ujerljiv. Niti jedan odličan pjevač nije 'normalan' i takvome se nitko neće diviti osim ako nije Adele i Bryan Ferry, a i onu su znali povući par 'lajna' za inspiraciju. Sjajni komadi dolaze u obliku "Sail into the black" (od čak 8 i pol minuta), "Eyes od the dead" i tromijoj "In comes the flood" u kojima se upuštaju u progressive aranžmane koji puta protkanih i simfoničarima. Neočekivani ambijentalni predah u gotovo acapella izvedbi "Damage inside" uvodi u posljednji dio albuma daleko mračnijeg emotivnog raspoloženja s komadima "Game over" i armagedonskom "Take me through the fire".

Nema nikakve sumnje da su Flynn i ekipa sagradili velebno zdanje mnogo zahtjevnije od ranijih ostvarenja s kojima su namaknuli artizam u thrashu. Kroz konceptualnu priču i brižljivo satkanu glazbu održali su žanr na životu dajući mu novi elan s groove nabojima koji više nije samo u besomučnom galopu već u osobitoj sviračkoj sposobnosti i nadahnutoj poetici pomaknuvši granice znatno dalje od mnogih koji još uvijek peglaju po njemu. Jest da je ovaj rad i zbog mnoštva arija, refrena i clean dionica komercijalniji i zavodljiviji na prvi pogled, no nikako i otrcan; s druge strane onim ljubiteljima sirove snage i energije neće pružiti mnogo gostoprimstva, ali nepobitno je da Machine Head žustro vrše remont u mnogim smjernicama koje izlaze iz okvira klasicizma ka smionom usavršavanju i kao takvi zaslužuju pijedestal žanra današnjice. Dobar dokaz tome je i no.21 na USA čime su ostvarali najveći uspjeh karijere mada su mnogi bili skeptici pošto su raskinuli s Roadrunner Records i po prvi puta objavili album na Nuclear Blast.

Naslovi: 1.Now we die, 2.KIllers & kings, 3.Ghosts will haunt my bones, 4.Night of long knives, 5.Sail into the black, 6.Eyes of the dead, 7.Beneath the slit, 8.In comes the flood, 9.Damage inside, 10.Game over, 11.Imaginal cells, 12.Take me through the fire

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 23/12/2014