home > mjuzik > Suicide Silence

kontakt | search |

SUICIDE SILENCE: Suicide Silence (Nuclear Blast, 2017)

U potrazi za stilskim osvježenjem kojim će pokušati produljiti rok trajanja nakon tragične smrti frontmena Mitch Luckera 2011., sa sada već provjerenom, no ne i najadekvatnijom zamjenom Herman 'Eddie' Hermidom, ova ekipa iz kalifornijskog Riversidea odlučila je znatno smiriti nekadašnje strasti u daleko mirniju i atmosferičniju ambalažu.

Faith No More su neminovni za poimanje alternativnog metala i uzročnika nu-metala premda nikad nisu bili striktno vezani uz pojam gvožđurije koju su kasnije daleko komercijalnije plasirali Tool, Linkin Park, Limp Bizkit, Korn, Deftones & co. Suicide Silence su s Mitchom bili jedan od vrhova najbrutalnijeg modernog metala uvijenog u death zahvaljujući specifično-raritetnom vokalu, no kako vrijeme pokazuje, deathcore se kao žanr raslojio, uostalom i kao metalcore čim su Parkway Drive s onim katastrofalnim "Ire" (2015) zaplovili u opciju plagijatorstva na račun velikih hitova stadionskih razmjera. Mnogo metal bendova je odmah okrenulo priču, uostalom pogledaju li se samo učinci zadnjih albuma Sabaton, Bring Me The Horizon, Bullet For My Valentine, Bury Tomorrow, Killswitch Engage, a posebno katastrofa od Gojire i In Flames koji su postali bendići za djevojčice, evidentno je da teški zvuk pati od žudnje za striktnom komercijalnošću najblesavijih razmjera. Kad mi dođe poznanik koji nikad nije pretjerano šmekao metal i pohvali se kako sa kćerkom ide na Sabaton, odmah je sve jasno kako se taj mainstream pretvorio u cirkus ozbiljnih razmjera gdje više nikakva, nazovimo prijateljska ili kolegijalna veza ne pomaže. Glazbeni kritičar je najobičnije smeće, vrlo dobar materijal za svakodnevno šutiranje. Bolje se zabavljati s internet kladionicom i pratiti rezultate na račun uplaćenih tiketa, a baš bi bilo zanimljivo da se na tim kladionicama postave i recimo posjete bendova u klubovima i na koncertima s obzirom da je vjerojatnost uspješnosti na top-listama diskutabilna stvar. Ono, recimo, koliko će Suicide Silence u ovoj postavi s Hermanom prodati ulaznica u Los Angelesu, pa u New Yorku, a kad dođu u Europu, koliko će ih prodati u zagrebačkoj Močvari gdje su prvi put nastupali 7.VII 2015. pred otprilike 150 ljudi, tad je to bio istinski doživljaj s obzirom da na ovim prostorima nismo vidjeli pokojnog Mitcha isto kao što niti Ameri nisu nikad vidjeli Ian Curtisa, ali danas ih imaju u svakojakim oblicima. Najčešće u filmskom liku za psihološke horrore i samoubojstva zbog morbidnog, jako teškog osjećaja.



Suicide Silence su potegnuli upravo tu špagu da dočaraju svoju karizmu nesretnog deathcore benda koji se poput New Order preobrazio u komercijalni proizvod ispoljivši u prvi plan iskustvo gazde gitarista Christopher Garze koji je očito zamjenio čitav svjetonazor benda: naša glazba mora biti lakša da bi došla na top-liste. Hm, pa i s Mitchom je bilo poprilično uspjeha... Ok, kako god, Garza je iz urnebesnih deathcore mlaćenja Alexu Lopezu naredio niže brzine skoro do umjerenih tempova pogodnih za đuskanje što mu je oslobodilo prostora za psihodeliju, obilje ambijenata, pa čak i baladičnih trenutaka u sasvim neočekivanoj staccato elegiji "Conformity" kakvu je upriličila Metallica s "Nothing else matters". Onaj stari prljavo naglašeni zvuk ostao je u niskim štimovima s vidljivo reduciranim riffovima i sve jednostavnijim gitarskim korespodencijama u kojima elementi metalcore/deathcorea više nisu prioritet, a cjelokupni stil mješavina je alternativnog i nu-metala na razmeđi Faith No More, Korn i Deftones. Još se koliko-toliko stari stil osjeti u jedinoj donekle razularenoj brzači "Hold me up, hold me down", dok su preostale pjesme potpuni zaokret kojeg se dalo naslutiti na prethodnom albumu "You Can't Stop Me" (2014). Prvi singlovi "Doris" i "Silence" su amblematični prvijenci kojima se Suicide Silence definitivno prešaltao u nu-metal (isto kao i teme "Listen", "Run" i "The zero"), a "Dying in a red room" čak i izlazi iz tih okvira u hipsterski emotivan 'indie' šmek u kome je prisustvo teškog zvuka svedeno na minimum, a sama letargija pjesme navodi na stiskavac-sentiš.

Kritika se osilila negativnim raspoloženjem, šta jest - jest, ovakvo razmekšano izdanje nitko nije očekivao. Najbolje bi bilo zaboraviti dosadašnju desetogodišnju fazu rada isto kao i melodični death In Flames jer se bend očito prilagođava posve novoj publici s drugačijim pristupom i posve novim svjetonazorom. Kada ne bi bilo prethodnih albuma, ovo bi bio simpatičan ovovjekovni nu-metal, no u njihovoj karijeri im nikako ne pristaje ovakav pad s konja na magarca.

Naslovi: 1.Doris, 2.Silence, 3.Listen, 4.Dying in a red room, 5.Hold me up, hold me down, 6.Run, 7.The zero, 8.Conformity, 9.Don't be careful you might get hurt

ocjena albuma [1-10]: 4

horvi // 09/03/2017

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Bee Gees vkorakajo v Prago

MATEJ KRAJNC: Bee Gees vkorakajo v Prago (2017)

| 29/04/2017 | horvi |

>> opširnije


cover: Listening Beam Five

CRYSTAL MOONCONE: Listening Beam Five (2017)

| 28/04/2017 | horvi |

>> opširnije


cover: Until Recently, I Thought I Had All The Time In The World, EP

ESTEBAN GABRIDGE: Until Recently, I Thought I Had All The Time In The World, EP (2016)

| 27/04/2017 | horvi |

>> opširnije


cover: Throne Of Collapse

REPTIL: Throne Of Collapse (2017)

| 26/04/2017 | horvi |

>> opširnije


cover: Na cesti bola

NO RULES: Na cesti bola (2017)

| 25/04/2017 | horvi |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*