Eh, kuda ste li to zaglibili? Slobodno se mogu upitati i fanovi, a i kritika, no sad, što je - tu je. Niti treći album nakon tragične smrti frontmena Mitch Luckera ne donosi znakove poboljšanja: prethodni "Suicide Silence" (2017, USA no.163) je bila posvemašna tranzicija u indie/nu-metal koja nije dobro prošla na top-listama, a ovaj rad je još drastičniji pad u glumatanje na račun stare slave. Ti dani nepatvorenog Luckerovog ludila su definitivna prošlost i zaslužena slava ovjekovječena s 3 brutalna deathcore albuma kojima su ovi Kalifornijci postali vodeće zvijezde žanra, no tu se sve i zaustavilo jer Hernan 'Eddie' Hermida niti izbliza ne može parirati toj snazi i silini na mikrofonu što jako dobro znaju gitaristi Chris Garza i Mark Heylmun ne tovareći mu zahtjevne performanse. Okey, ovdje je glazbeni dio sasvim korektan i znatno poboljšaniji u odnosu na prethodno razočarenje. Ima strke, okuka, krivina, serpentina, zavoja, uspona i padova s ambijentalnim protocima i kompleksnijim eskapadama, no daleko od toga da je to onaj specifično smrtonosni i opasan deathcore. Tek u pojedinim trenutcima ova ekipa s bubnjarem Alex Lopezom još uvijek umije napraviti nešto blisko onome što su radili proteklih 13 godina, dok uloga basiste Dan Kennyja jedva da se primjećuje. Jasna stvar, ovdje je produkcija odigrala svoju seansu sa čisto ispoliranim zvukom bez prljavštine s križanjima ranijih radova i kurentnim nu-metal/ metalcore elementima što, pak zauzimaju središnji sukus.



To Hernanovo vokaliziranje nije dostatno upečatljivo i uvjerljivo: bjesomučni su to vriskovi silovani urlicima, glasovno oštećeni lošim izborom studijske tehnologije da naprosto ima momenata kada bi najradije poželjeli da se izdere pravim slinavim i prgavim growlom ili da začepi gubicu za što je s druge strane krivac koncept o imaginarnom ili stvarnom serijskom ubojici nadahnutim izravno iz knjige "Ice Nine Kills". Nažalost, tekstovi se baš i ne poklapaju mnogo s tim konceptom, standardizirani su na ono trivijalno što se u metalu čulo već tisućama puta poput 'istrgnuti ću ti crijeva i prodati dušu demonskoj prostitutki'. Najavljen solidnim i obećavajućim EP-ijem "Two steps", proklamirano rascjepkan s 3 instrumentala "Meltdown", "In hiding" i "Serene obscene", preostalih 7 pjesama pate od prevelike kontrole lomova i rezuckanja energije: tek "Feel alive" zahvaljujući krupnom riffu, "Love me to death" 'zidom smrti' eksplozivnim otkucajima i melodičnih trenutaka "The scythe", a i "Skin tonight" mogu album malčice izdići iz prosjeka klasičnog deathcorea, a i to je pitanje čemu uopće služi "Disaster valley", jedna obična oi!speed metal stvar, ovako odoka, sasvim nepotrebna. Pa ipak, u usporedbi s prethodnim eksperimentom, ovo je koliko-toliko oslobađanje, no niti izbliza nije dovoljno za iskupljenje svih ovih pogrešaka u radu Suicide Silence nakon Luckera.

Naslovi: 1.Meltdown, 2.Two steps, 3.Feel alive, 4.Love me to death, 5.In hiding, 6.Death's anxiety, 7.Skin tight, 8.The scythe, 9.Serene obscene, 10.Disaster valley, 11.Become the hunter

ocjena albuma [1-10]: 5

horvi // 04/03/2020