U subotu sam u klubu Attack nazočila svom prvom funeral doom gigu. Predgrupu The Keening sam nažalost zbog obaveza morala propustiti, ali sam stigla na nastup benda koji je taj žanr doveo do praga mainstreama - Bell Witch, koji su sa svojim odličnim albumom Mirror Reaper uspjeli upasti na Billboardovu top listu. Funeral doom je podvrsta doom metala, s počecima u skandinavskoj sceni ranih devedesetih, koji ionako usporen i tmuran žanr gura do ekstrema, s maksimalno sporim tempom (inspiriranim pogrebnim pjesmama), distorziranim, tromim gitarama i sintesajzerima koji zvuče kao orgulje. Naglasak je na stvaranju tužne, depresivne i melankolične atmosfere. Vokali su najčešće odgrowlani, rijetko su "čisti". Uz Bell Witch, moji favoriti u ovom su žanru prvenstveno Andvaka i Déhà , te potom FVNERALS (mada su oni više doomgaze), Oldest Sea, Shape of Despair, Sinister Downfall, Skumring i Vouna.

Bell Witch ima korijene u Kansasu, no bend je osnovan oko 2010. kada se Dylan Desmond preselio u Seattle i tamo upoznao Adriana Guerru. Na prvim demo snimkama činilo im se da sviraju prebrzo, pa su na kasnijim albumima znatno usporili tempo i, držeći se basa i bubnjeva, počeli tesati svoj karakteristični zvuk, neortodoksan funeral doom s mnogo utjecaja nekih kompatibilnih žanrova - slowcorea, folka i neofolka, post metala…
2016. Guerra je doživio srčani udar i umro u snu. Desmond nije bio siguran treba li i može li bend nastaviti, no naposljetku, s bubnjarom s crust punk scene, Jessejem Shreibmanom, Bell Witch snimaju svoje remek djelo - Mirror Reaper, gdje po prvi put isprobavaju formulu koje se drže i na najnovijem izdanju - čitav album je bio samo jedna pjesma od 80 minuta.
Album Future's Shadow Part 1: The Clandestine Gate prvotno je snimljen prije kovida, no pandemija je dala bendu povoda da dugo eksperimentira sa zvukom i razrađuje ideje. Ovaj album je samo prvi nastavak u triptihu albuma koji su u planu. Nadahnuti su Nietzscheovom idejom "vječnog povratka" ("povijest se ponavlja iznova i iznova…") što smo svakako mogli osjetiti na koncertu u prijetećoj, onozemaljskoj atmosferi i repetitivnosti svirke.
U intervjuu za Sonemic Jesse Schreibman ovako opisuje što ga je najviše privuklo ovom žanru: "u funeral doomu postoji puno slobode u tome kako nešto izraziti. Ima manje pravila nego ako ste u bendu koji svira black ili death metal…stvarno možete raditi što god želite… U kojem drugom kontekstu možete imati epsko zborsko pjevanje praćeno vrištanjem, i to tako da se to zapravo uklopi i dobro zvuči zajedno?" Schreibman ovdje jako dobro pogađa zašto je ovaj zvuk i meni toliko privlačan - ne robuje strogim stilskim odrednicama, a pogotovo ne tradicionalnim strukturama, pa niti zadanim nivoom žestine. Bell Witch su tako mogli uvodnih dvadeset minuta koncerta provesti na monotonom droneu, pojedine rifove i motive rastegnuti do iznemoglosti, čitavih osamdeset minuta - što čini jednu jedinu pjesmu - provesti bez iakvog klimaksa, samo nakupljajući tenziju bez otpuštanja, dakle, što je najljepše - maksimalno puštaju pjesmi da "diše" i ne natrpavaju ju random privlačnim / catchy momentima. Povremeno iz tog posvemašnjeg crnila izroni eterični onozemaljski elegični vokal koji, prigodno, zvuči kao pogrebno naricanje, a tek negdje u drugoj polovici koncerta prelazi u growlanje. Efekt growlanja i žestine je tim veći što je samo trenutan, a ne neprestani napad na čula. Dakle, cijelo vrijeme se nešto nakuplja i nikako da se izbaci sve van - katarze nema. Bell Witch su s ovom svirkom predstavili funeral doom kao žanr koji se neprestano razvija, otvoreniji za inovacije i neočekivane fuzije nego, rekla bih, drugi stilski znatno konzervativniji metal podžanrovi, a i punk, a pokazali su, kao svi najbolji atmosferični metal bendovi, i da je najbolja vrsta ljepote ona koja izranja iz ružnoće - jako mi je drag taj kontrast sanjivog / eteričnog i agresivnog / žestokog.

dora p // 08/05/2024