Mitch Lucker je bio nenadmašno grlo deathcorea ovih zvijezda iz kalifornijskog Riversidea. Podsjetimo, poginuo je vozeći se na motoru 31.X 2011. taman kad im je treći album "The Black Crown" dospio na listu najprodavanijih (USA no.28) i kad su trebali otići na veliku europsku turneju s kojom bi zapečatili svoj status možda najvećeg benda u ovome žanru.

Bend se nije raspustio, odmah su organizirali svoj 'oproštajni koncert' samo dvadesetak dana kasnije i ugostili čak 18 frontmena koji su pjevali njihove pjesme zabilježene na odličnom live albumu "Ending Is Beginning: The Mitch Lucker Memorial Show", ali su odlučili da treba pričekati s novim egzibicijama. Uzeli su Hernan "Eddieja' Hermida iz benda All Shall Perish, prvo snimili jednu pjesmu "You only live once" da vide kuda će ih to odvesti (original se nalazi na posljednjem albumu s Mitchom), a onda se nakon skoro dvogodišnje pauze odlučili za komponiranje novih pjesama.
Što se dobilo? Mitchovo neglumljeno ludilo nikako se ne može replicirati, to je jasno. Bio je čudak pun slinavog, drskog, ciktavog crusta, prljavštine, pa čak i onda kad je zarašpao 'clean' vokalom uvjerio je u nastranosti proizašle iz neke najgore noćne more sagradivši ogroman kult impresija koje nije samo tako lako pobiti. "The Black Crown" je bio njegov potpuni trijumf nad svim urlikatorima nu-metala, deatha, pa i blacka, album se našao na svim relevantnijim listama najboljih ostvarenja godine upravo zahvaljujući njegovom karakterističnom glasu i vjerojatno će ga mnogi još niti rođeni frontmeni uzimati kao jednog od uzora. Ali, predaleko je o tome govoriti...

Nego, Hermid je u svome žaru mahnito 'skinuo' Mitcha, dere se iz petnih žila i još je opakiji, za barem pola oktave višlji u ciktanju koje je više death i black nego li je to bio hardcoreaški stil pokojnika. Ide mu to odlično i još bijesnije, samo je razlika u tome što je Hermid još jedan od tipičnih urlatora bez te posebne karizme. Ide on i u duboke 'growlove' iz stomaka, širi je po opsegu i mora mu se s dužnim poštovanjem isto kao i Ronnie James Diu (prva zamijena za Ozzyija u Black Sabbath) odati priznanje da je u tom nekom umjetničkom aspektu nadmašio prethodnika. Samo, Mitch nije urlikao 'iz pakla' nego iz osobnih stavova, nije išao u akorde nego u slobodu i širinu, dok Hermid ide u konciznost koju mu zadaje gazda, gitarist Christopher Garza koji sad s njime radi što god hoće. Osjeća se tu mnogo usiljenosti i teatralne glume, no ako zaboravimo na trenutak sva ta tri albuma s Mitchom, ovo je dakako najbolja moguća opcija koju si je bend izabrao.



Druga stvar je da produkcija daleko bolje štima; čišća je i usmjerena za pravi napad na fanove koji se benda neće odreći samo tako, ipak su prva tri albuma bila moćan razlog da ih se zavoli unatoč svih onih kritičarskih omalovažavanja. Brzina, puno kompleksnih aranžmana sabijenih u relativno kratke obrasce do 4 minute donijele su i nekoliko izuzetnih komada poput urnebesne "Warrior" s ostacima ultrabrzog nu-metala Korn i Slipknot, odličnog prvog umjerenog singla "You can't stop me" s pojačanim vokalnim arijama, synthovima i elektronskim šmekom, te nevjerojatne "Monster within" u kojoj na duet-vokalu gostuje nitko drugi do li Greg Puciato iz Dillinger Escape Plan!!! Pjesma gotovo izlazi iz njihovog deathcorea u mathcore koliko se Garza potrudio gostu obezbjediti praktičnu 'domaću' atmosferu. Nije loše, bome...

Nađe se i poneki sentimentalniji dio s akustičnim uvodnikom "We have all had enough" (ima i kraću odličnu psycho dionicu), zatim "Outboros" s mnogo atmosferičnih gothic-black detalja koji upućuju da bi se bend mogao uputiti na tehnički zahtjevnije sfere (progressive s Black Sabbath korijenima, u završnici se čak pojavljuje i piano!). Stara obrada klasika "Ending is the beginning" koja sada čak zvuči i opakije je nastavak uobičajene slike Suicidal Silence, te vrlo sličan komad "Don't die" kao odgovor na akustičnu laganicu "Die young" Black Sabbath koju su izveli na 'in memoriam' koncertu uz 'clean' pjevanje Robb Flynna (Machine Head).

Do sada bend nije prakticirao hitoidno nastojene pjesme budući da je po Mitchovoj interpretaciji svaka od njih bila ultimativni koncertni hit, a ovdje ih imaju pregršt uz ispoliranu produkciju koja je možda trajala i dulje nego samo stvaranje albuma. Nova udica je bačena s jakim mamcem za produljenje još jedne moguće sage o dugovječnom bendu koji po svemu sudeći neće odustati samo tako lako s obzirom da su na vrhuncu slave.

Naslovi: 1.M.A.L., 2.Inherit the crown, 3.Cease to exist, 4.Scared words, 5.Control, 6.Warrior, 7.You can't stop me, 8.Monster within (feat. Greg Puciato), 9.We have all had enough, 10.Ending is the beginning, 11.Don't die, 12.Ourboros, 13.Blue haze, 14.Last breath

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 22/08/2014