Frenkie je najbolji, Frenkie je slavan, nitko u regionu nije mu ravan.

Eh, da, tamparampapa. Naravno, fanovi ovog Bijeljinca su spremni garantirati da je ono što bješe pokojni Tupac: angažiran u socio-političkim aspektima otvoreno se konfrontirajući sa sivim eminencijama društva. I tu nema dileme. Jest, to bješe na ranim radovima, dok mu je prošlogodišnji "Dunya" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=32373 s reggae manirom pokazao boljku komercijalnog promašaja u kome se nije snašao kao vokalist jer ne zna pjevati u akordu. Sad se vratio ponovno na svoj teren sricanjem gomile lirike koju, kako kaže, može sklepati u sekundi kad izađe na pozornicu spram onih koji moraju nešto popiti ili kresnuti da bi dobili inspiraciju. Nemam ništa protiv. Čista i bistra glava je puno koherentnija od maliganske ili junkoza jukstapozicije, samo što ga Frenkie ovdje na prvih 5-6 pjesama lupeta toliko iritantno da je najbolji reper, svi drugi su bezveznjaci, a oni koji ga ne kontaju su glupi, pa shodno tome, kako reče prvi promotivni singl "Identitet", njemu new-wave, Štulić, "Motori" i Bijelo Dugme nisu značili ništa, ulazak u pedesetu godinu života je ofucana starost (njemu su momentalno 42) i takoreći bahato se odnosi prema prošlosti koju ne poznaje, no to na drugom dijelu albuma postaje zabavno promatrati ga kako šarlatanski komentira ono u što je upućen tek površno jer mu jugoslavenske ploče i kasete ne znače ništa. Sve je ono u Jugi bilo smeće isto kao i meni punkeru koji nije volio Beatlese i rock 60-ih jer ga nisam živio u kurentnom vremenu. To je sasvim normalna konfrontacija prema starim prdonjama.



Ima tu ona druga strana što bode: okey, slažem se s njegovim stavovima iz njegovog aspekta, ali on naglašava sebe kroz 'mi' i masu vlastitih poklonika poput mesije da je jedino njegov rakurs svjetonazora ispravan. To je u redu kada si nadobudan klinac i tinejdžer do cirka 20-25 godina, no tada valja razmotriti i dio narednog odrastanja kroz promjene kojih ovdje gotovo i da nema. Njegovu linearnost i predvidljivu lirsku formu ubijaju pjesme koje su od "Mojo", "Ogledalo", nespretnog političkog pamfleta "Mandela" ('gerila sam ko' partizan, jer ispred smo vremena ko' Nelson Mandela/ jučer kriminalac, danas mi hvale djela/ jučer terorista, danas za Nobela'), sve do "Aduka" gdje šakom i kapom pametuje o sebi samome da je postao guru o kome će tekstove proučavati u futuru, pa onda je tu još jedna arogantna bezveznjača "Hu Ha" što bi trebala biti koncertna podizačica kakvu nije imao niti sam Elvis Presley jer on čak niti nije imao neku stvar o kralju r'n'r-a i vlastitoj popularnosti, to jest, Frankie ovdje doslovce kenja i sprda se sa prošlosti 'pop' kulture u prvi plan stavljajući sebe kao nedodirljivi kult regionalnog hip-hopa. Mnogo toga je naveo, a praktički ništa konkretno nije rekao, kao što je davna reklama NovaTV, čini mi se još iz prošlog stoljeća rekla 'dosta mi je da pričam o mome autu, ajmo malo pričati o meni', ha-ha-ha!



Tek druga polovica albuma ulazi u dostatno fiktivan socio-politički angažman kroz "Fraze" o stanju u BiH i na Balkanu, a najbolja je "Sivi dom" s pratećim video spotom u kome se štošta toga može vidjeti koliko je Frankie ustvari emotivno potišteni i frustrirani otpadnik, u određenu ruku mrzitelj jugoslavenske segregacije koja mu je onemogućila pravo teen odrastanje (rođen je tek 1982.), ali jbga, nije samo on to prošao, svi smo odrasli i živjeli u toj velikoj federaciji sa 6 republika i 2 autonomije koja se raspala na još više država uključujući i one nedefinirane i nepriznate Dodigove unutar BiH. A što će biti sa samom BiH, to niti čelnici ne znaju jer se nikako ne mogu dogovoriti poput Belgije i Brussella, glavnog grada EU. Da je Frenkie promoćuran, dao bi rješenje problema u 2-3 stiha, ali nije. S mojeg aspekta BiH može ostati kao država s 3 mandata svakog naroda koji bi se trebao mijenjati i imati izbore ama baš svake godine, a ne svake 4. Jedno leto moje, drugo lijeto tvoje, treće شكرا لله, شكرا لله (Allah je najveći), pa jel' to takav problem? Samo neće meni musliman u mojoj kršćanskoj i katoličkoj Hrvatskoj pametovati da je 'alkohol zlo', kao što ih znam slušati, idite tam u Saudijsku Arabiju sa svojom braćom i sestrama, ženama pod velom. Moj Isus Krist je pio vino, a vaš Muhamed je 7 stoljeća kasnije vino odbacio da bude čist, samo od čega?



Nikako ne potcjenjujem islam, da se razumijemo, a Frenkie ima mnogo islamističkog u propagandi, svjetonazoru i lirici, te se žustro bori da taj identitet kulturološki predoči nama kršćanima, bili mi rimokatolici, pravoslavci, židovi ili neke druge religiozne nacije, pametuje bezveze da smo svi munjeni glupi Tuzlaci - Mujezovići iz Tešnja ili Prnjavora pored vrbe, da čitava ex-Yu federacija ne razlikuje proton od feferona što je u principu, istina, ali se postavlja toliko visoko da mu čak niti Public Enemy nisu ravni. Glazba mu je očajan sampling isfuranih beatova, toliko dosadna poput ranih Wu-Tang-Clan sekvenci, nema uzbudljivosti, nema plesnih tempova, sve je u down-tempu insinuirajući west-coast, a ne east-coast koji je po meni bio bolji i žešći. Obično preseravanje. Ja sam zvijezda hip-hopa. A ti Horvi me uopšte ne kontaš. I baš mi drago.... kontam, jako dobro kontam odavno, samo nisam htio pisati. Stari, nemaš punkersko-hardcoearška muda, to ti fali. Običan šminker, a ne Public Enemy ili Tupac.

Naslovi: 1.Mojo, 2.Ogledalo, 3.Mandela, 4.Aduka, 5.Hu Ha, 6.Fraze, 7.Sivi dom, 8.Identitet, 9.Manifest, 10.Lekcija, 11.Sijede

ocjena albuma [1-10]: 2

horvi // 09/05/2024