home > mjuzik > The Black Crown

kontakt | search |

SUICIDE SILENCE: The Black Crown (Century Media, 2011)

Kontraverzni američki deathcore bend na svojem trećem albumu dosegao je trijumf karijere. Ovakvo neglumljeno, prirodno ludilo teško je pronaći u show-bizu.

Još nakon prethodnog, drugog albuma "No Time To Bleed" (2009, USA no.32) stvorila se slika da ovaj deathcore bend iz Riversidea (Kalifornija) ima daleko više onih koji ih preziru nego li onih koji ih istinski vole. Prilično bijesni, nadrkani i anti-religijski tekstovi, ekstremni spoj thrash, black, death-metala i metalcorea, te screamo/death growlovi frontmena Mitch Luckera često su bili temom sprdnje po američkim konzervativnijim rock krugovima, ali su istovremeno prihvaćeni od istih kao idealan brutalan bend pojavivši se u filmu "Slagalica strave 6" (Saw VI) sa pjesmom "Genocide". To je u principu relativno očekivajući slijed popratnih efekata kakvi prate svaki agresivniji bend, no kada se stvari stišaju, na vidjelo izlazi prava slika koja pokazuje da li to šta valja ili ne. Klasičan primjer iz daleke prošlosti bili su The Stooges; prvotno šokantni i posve perverzni, a od kritičara smatrani kao najveće smeće kasnih 60-ih koje nije znalo odsvirati više od 2-3 prangijajuća akorda. Ili iz bliže prošlosti, slučaj Dead Kennedys, koji su u početku tumačeni kao foliranti čije je najjače oružje smatrano paradoksnom pompoznom teatralnošću. U oba slučaja, a ima ih još podosta vrlo sličnih (Bathory, Einsturzende Neubauten, Nine Inch Nails, Burzum, Sepultura, Korn, Biohazard, Slipknot) danas se radi o legendarnim bendovima čije zasluge, doprinos i utjecaj na rock scenu nije moguće samo tako pobrojati.

Dok jedni pljuju po njima, drugi im uručuju pohvale i nagrade. Tako su 2009. proglašeni najinovantnijim bendom i najboljim novim talentima po magazinu Revolver koji im je uručio dvije nagrade Golden God. Osim toga, sva tri albuma su im vrlo dobro prihvaćena na tržištu, od čega je ovaj treći "The Black Crown" zauzeo poziciju no.28 na američkoj listi najprodavanijih sa 14.400 prodanih primjeraka u prvom tjednu po izlasku što im je najbolji plasman u dosadašnjem tijeku karijere.

Neki im zamjeraju što katkada šaraju sa prezrenim nu-metal štosevima, neki osporavaju njihov death stil kao lošom supstancom bez koje bi mogli samo da se upuste u hardcore/metalcore, ima i onih koji nikako ne mogu smisliti Luckerovu deračinu koja je često obavijena black-metal ciktanjem kao iz pakla, ali u principu, sve ovo su sastavni segmenti njihovog stila koji itekako drže vodu i kad bi odustali od nekog to elementa, drastično bi izgubili na originalnosti.
[  ]

Ne držeći se stereotipnih šablona, ovih pet manijaka koji doslovno silovaju svoje instrumente, napravili su opaki album. 40 minuta brutalne pržione u kojoj gotovo više od polovine skladbi baš upravo djeluju kao da su silovane mahom bezrazložnom agresijom i nekonvencionalnim aranžmanima razbijaju sliku o nekakvom idealnom 'novom velikom bendu'. Ali upravo u tome i jest sva bit njihovog stila. Doduše, ovo nije revolucionarno kao što je bio primjerice "Freak Out!" Frank Zappe koji je unio totalnu pomutnju na rock scenu druge polovice 60-ih godina, ali je značajan korak koji može razdrmati svakog tko nije čuo nešto doslovce opičeno do besvijesti. Ovakav stil evidentno ide dalje i oni brutalni albumi Korna i Slipknota spram ovih Suicide Silence danas izgledaju kao obične početnice za ulazak u had gdje su kaos, nemir, neobuzdanost i bezglavost glavne značajke društvenog poretka.

Glazba im je u svakom slučaju vrlo kompleksna mada se otprve može učiniti da je sve ovo nekakvo mlatarenje zbrda-zdola bez ikakvog smisla. Oni doslovce pucaju u bradu i guzicu, jebu mater svima i totalno su drski i bezobrazan bend koji ne poštuje nikakve svete konvencije za koje se ne tako davno smatralo da su System Of A Down bili savršenstvo bijesa, neuroze i arta. Okey, Suicide Silence još nisu toliko zaglibili u artifikaciju jer su suviše sirovi i rastrgani, ali šok terapije im nikako ne manjka. I to je veoma dobro, te kvalitetno urađeno. S mudima i sa stavom. Nadalje, produkcija albuma je odlična. Sve stavke su posve kompaktne, razdvojene, svaki instrument je kristalno čist i jasan, te nema nikakvih muljaža da je tu nešto producent sprćkao i ubacio neke svoje finte. Uglavnom, cijeli album je urađen čisto bendovski, ko iz garaže. I to vrlo fine i dotjerane garaže 21. stoljeća u kojoj nema više starinskih kabrioleta, buicka i dodgera, već nekih sasvim novih linija otmjenih šminkerskih automobila. Makar koliko da to u ovom momentu djeluje ortodoksno, ovo što rade Suicide Silence je moderna šminkerska turbo-metal mjuza sa underground korijenima. Puna je divljaštva koje je na svu sreću, te na vrijeme zahvaljujući onima koji ih mrze, odmah u startu odvojena od nekakve klasične komercijalne sfere po kojoj bi se bend morao kretati.

Pjesme "Fuck everything" i "You only live once" su pravi primjeri kako se danas suvremeni metalac obračunava sa sivim eminencijama konzervativnog društva koje je isto tako pljuvalo 50-tih i 60-ih godina po, danas bezazlenim pjesmicama The Rolling Stonesa poput "I can't get no satisfaction" ili Jerry Lee Lewisovoj "Great balls of fire".

SUICIDE SILENCE


Prvi dio albuma sa pjesmama "Slaves to substance", "O.C.D." i "Human violence" je izuzetno samoživ košmar ludila i nekih osobnih životnih paranoja Mitch Luckera, a onda slijedi prava kanonada od tri komada u kojima se kao gosti pojavljuju Jonathan Davis iz Korn ("Witness the addiction"), Alexia Rodriguez iz Eyes Set To Kill ("Cross-eyed catastrophe") i Frank Mullen iz Suffocation ("Smashed"). Bend se uopće ne trudi da svoje goste 'posluži' sa odgovarajućim tretmanom, već im doslovce u lice baca rukavicu u stilu 'vi ste dragi moji svoje odradili u svoje vrijeme, a pokušajte to u našem izdanju'. Evo, Jonathan iz Korn zvuči kao da se Ozzy Osbourneu u 70-im pridružio Tom Jones i u recimo "Iron man" zapjevao ariju "Green, green grass of home". Mislim da je sada puno jasnije. Nema tu filozofije, ovo što pjeva i kako pjeva Lucker je definitivna opozicija bivšim velikim, a nekad osporavanim zvijezdama metala, ovaj puta pojačana sa neobjašnjivim ludilom koje očito nije glumatanje i nekakvo pozerstvo koje su mnogi naslijedili od Fred Dursta. Ovo je opako, opakije od svih Iggyijevih rezanja žiletima, Alice Cooperovih noćnih mora i Ozzyijevih paranoja. Ovo je zvuk koji dolazi iz tamo nekakvog privatnog pakla u kome se tko zna što dešava. Tek u rijetkim trenucima ponekih pjesama se osjeti 'romantičnija' mračna duša (recimo u "The only thing that sets us apart") kada Christopher Garza odsvira par tonova na akustičnoj gitari, ali to traje isto onoliko koliko i sentimentalni interludij kod Sepulture.

Sa svim ovim blast-beatovima i žestokim mlatarenjima, kroz pjesme se uočava da je bendu itekako stalo do kompozicije i do potpunog izraza. A on je, po mojem skromnom sudu originalan i avangardan. To jest, ovo što su Suicide Silence napravili biti će jasnije i vidljivije kroz nekih 10-20 godina. Za sada se na njih može obrušavati drvlje i kamenje, ili im se upućivati pohvale od strane onih koji ih razumiju. Po mojem mišljenju, ovo je odličan album.

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 22/08/2011

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: TFCF

LIARS: TFCF (2017)

| 21/08/2017 | horvi |

>> opširnije


cover: Desperado

SANTORIUS SANTORIUS: Desperado (2017)

| 20/08/2017 | horvi |

>> opširnije


cover: Refractions

MENISCUS: Refractions (2017)

| 19/08/2017 | horvi |

>> opširnije


cover: Između ostalog

ZLATAN HADŽIFEJZOVIĆ: Između ostalog (2017)

| 18/08/2017 | horvi |

>> opširnije


cover: Inerte

ATAVISMO: Inerte (2017)

| 17/08/2017 | horvi |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*