Moss i Sun O)) su bez sumnje ostavili veliki trag kojeg slijedi impresivan i po formatu posve neobičan album švicarskog doom-metal kvinteta.

Rorcal su švicarski doom-metal band iz Ženeve koji djeluje od 2007. Članovi su Jean-Philippe Schopfer, Diogo Almeida, Ron Lahyani, Christophe Grasset i Bruno Silvestre Favez. U vrlo šturom press materijalu nema nikakvih podataka o njihovoj funkciji u bandu (nema ih niti na njihovim web-stranicama), a jedino što je poznato jest da su ovaj peti album objavili u samo 500 primjeraka. Može se kroz prikazanu glazbu prepoznati da osim klasične postave (gitara, bas, bubnjevi) koriste elektronski sekvencer, loopove i synth.

Eh, kada ubacite cd u player nastanu muke jer album ima samo jednu kompoziciju od punih 70 minuta, a rascjepkana je, za ne povjerovati, na 66 dijelova pri čemu nakon svakog dijela slijedi pauza od cirka nešto manje od jedne sekunde. Zaista mi nije jasno čemu ovakav format, oli zbog piratstva, presnimavanja ili nečeg sasvim desetog, ali uistinu predstavlja pravo mučenje živaca. Neke sekvence traju po nekoliko sekunda, neke i po minutu, ali svi ti namjerni ili nenamjerni tehnički prekidi doslovce ubijaju svaki ugođaj slušanja baš poput starog pohabanog vinila koji preskakuje svakih 30-40 sekunda. I onda, ne budi lijen, osobno sam sve te dijelove spojio u jedan komad i potrošio dobar dio vremena samo da bi mogao u kompletu poslušati šta je to pjesnik htio reći...

Kao prvo, što je pjesnik rekao jako teško je zaključiti. Vokal je posve grub, cviležan i razvučen u svojim oporo dugačkim i tromim krikovima poput Olly Pearsona iz vrlo bliskih doom majstora Moss, a za nekakvu orijentaciju u press materijalu stoji da pjesma ilustrira dekadenciju rimskog imperatora Heliogabalusa, znanog i pod imenom Elagobalus (pravim imenom Varius Avitus Bassianus, a punim carskim nazivom Caesar Marcus Aurelius Antoninus Augustus). Vladao je rimskim carstvom od 218. do 222. godine p.n.e., o njemu povijest govori kao o izuzetno perverznom vladaru sklonom na najrazličitija seksualna iživljavanja, a smaknut je zajedno sa svojom majkom u dobi od samo 18 godina. Odsječene su im glave, pa su njihova naga tijela prvo vučena po cijelom gradu, a nakon toga su bačena u rijeku. No, o čemu vokal urliče, zaista nemam pojma. Glazba je, nakon svih nevolja s cd-om i 66 razdvojenih djelova, mora se priznati vrlo impresivna i sastavljena je od nekoliko 'poglavlja'. Prvi dio u trajanju od nekih 12 minuta je klasičan, pakleno tromi doom sa svim potrebnim medikamentima, a nakon toga slijedi solo intermezzo za bubnjarski tribal ritam kojeg minimalistički nadopunjuju elektronski loopovi i synth harmonija koji apsolutno nemaju nikakve veze sa metalom, već s industrialom, ali u ovakvom kompletu ostavljaju vrlo intrigantan dojam. Tek od 17. minute se ponovno ubacuju gitare, ovaj puta u vrlo melodičnom distorziranom tremolu s kojim je podignuta dinamika, a i sam tempo. Sve to traje narednih 5 minuta, a potom se tempo opet rasplinjava skoro do de-kompozicijskog formata koji se vrlo umješno postepeno strukira u stanoviti ambijentalni doom dekor gdje zaista ne manjka melodije. Istina, one su izuzetno rastegnute i dugačke, no ne onoliko koliko ih znaju razvuči Sun O))) ili Moss. Ovaj period traje dobrih deset minuta i postepeno odlazi u fade-out prepuštajući sferu potpuno ambijentalnoj glazbi (synth) s brojnim ekspresivnim bubnjarskim prelazima i dugačkim režavim gitarskim noiseom nalik na Sonic Youth otprilike poput one čuvene skladbe "Diamond sea", no u ovom slučaju prvotna, naizgled vedra atmosfera se pretvara u mračni drone minimalizam. Sve to skupa traje predugo; tek u 45. minuti se ponovno vraća vokal na scenu, dere se, vrišti i urliče, tempo se podiže, slojevi gitarske distorzije pomješani su sa synth harmama i voda na doom mlinu se napokon vrti. I onda, naravno, sve se opet okreće u tromu de-kompoziciju bez bubnjeva gdje svoje minimalističke drone ekspresije izbacuju gitarist i klavijaturist. Točno nakon punih sat vremena Rorcal ubacuje u konkretnu brzinu gdje protežu black-metal tempo koji opet, pak s druge strane traje prekratko, jedva tri minute. Završnica ovog glazbeno minimalističkog dooma je uobičajeno razlomljeni slow-down koji okončava mračnim ambijentalnim synthom, škripom gitara i vokalnim režanjima koje asociraju na pakleni škrgut zubiju.

Bez obzira na poteškoće sa tih neshvatljivo 66 razlomljenih djelova, ovdje se radi o impozantno kreativnom, mada minimalistički kompaktnom ostvarenju punom kompleksnih aranžmana. Sam band ne preferira nikakve tehnikalije i virtuoznosti, čak bi se dalo zaključiti i da nemaju neke osobite sviračke performanse, ali postigli su zavidan stupanj kompozitorske cjeline. Atmosferski su dosegli izuzetno mračan i jezovit prikaz, a da se tekstovi razaznaju u grčevitom urlikanju vokalista dojam bi možda bio još dramatičniji. Ali kada bi glas bio čist, to možda ne bi bilo to. Tako treba biti.

Mračno, tromo i jezivo.

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 28/10/2010