Novo, dvanaesto izdanje (treći zvanični album) švicarskih doomcore/black metalaca objavljeno je na čak 5 etiketa. Na nekima kao cd, na drugima u obliku vinila, na trećima specijalno samo kao kasetno izdanje. Ovdje je 8 novih pjesama u starinski produciranom maniru s primjetnim black elementima i tenzijama ka upuštanju u eksperimente i neistražene teritorije.
Prethodni album "Heliogabalus" (2010) sadržavao je samo jednu kompoziciju od 70 minuta rascijepkanu na neshvatljivih 66 dijelova u kojoj su ilustrirali dekadenciju i perverznost Rimskog carstva. Na svu sreću, "Vilagvege" nema ovakav izrezani scenarij, ali ima opet jedan namjerni paradoks. Točnije dva, ali o drugom kasnije. Pjesme su označene rimskim brojkama i jednim slovom ("D"), ali nisu u očekivanom nizu. Četvrta skladba je "V", peta je "IV", šesta je "VII", a sedma je "VI". Jedino su prva skladba "I" i posljednja "VIII" u uobičajenom numeričkom nizu. Sam naziv "Vilagvege" je na madžarskom jeziku i znači 'smak svijeta', a o čemu točno vrišti frontmen Yonni Chapatta koji na majici ima natpis 'sorry girls I'm a guy' ne bih znao odgonetnuti, ali kroz poneke momente kada sam dobro naćulio uši razaznao sam da pjeva o samoubojstvu, depresiji i strašnim osjećajima koje može imati jedno ljudsko biće za sebe i za svoju okolinu.

Velika većina materijala je posve kaotična mada uvodni instrumental "I" popraćen samo tromim bubnjarskim tempom i synthom navodi da će nas ponovno obasuti drone/doom atmosferom. Jeste, "D" je u svojih 9 i pol minuta obavijena klasičnim doom-metalom s malo atmosferičnih eksperimentalija kao što je bilo na "Heliogabalus" čudesu, ali sve naredne brojeve praše opaki sotonistički black/sludge/post-hardcore u različitim tempovima i s promijenjivim tretmanima. Riffovi, niski štimovi, tremola, bubnjarska rešetanja Roy Lahyanija, poneki blastbeat i obilje eksperimenata gitarske legato buke uz repeticije i nekoliko kratkih sampliranih intervala iz neke uglazbljene 'crne mise' s opernim arijama.



Komadi "II", "V" i "IV" (idu tim redosljedom) su ubijanje sebe samoga u nihilistički mračnom raspoloženju. "VII" spušta razinu tempa do sludge/doom/post-metal granica, a u posljednje dvije "VI" i "VIII" ponovno stvaraju potpuni kaos s time da album finiširaju u drone/doom atmosferi i eksperimentima.

Sav taj apokaliptični naboj o smaku svijeta uspjeli su kanalizirati u morbidnu atmosferu, međutim smeta strahovito loša kompaktnost gitara koje su utopljene u buku i kaos na razini demo materijala, odnosno onog starinskog, jako loše produciranog black-metala. U nekim kompozicijama se točno očituje neinventivnost gitarista koji besomučno mantraju iste fraze krešući jedan drugoga bez ikakvih vidljivih naznaka za razdvajanje slojeva i kanala što posve nagrđuje cjelokupni zvuk albuma. Na koncu, slušati ovaj gotovo upola kraći materijal od prethodnog "Heliogabalus" je prilično naporan zadatak, ali ipak ima svoj dobro pogođeni scenarij mračnog ništavila.

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 22/06/2013