Kada na poleđini omota nađete natpis 'autorsko upozorenje kupcima u vezi kvalitete zvuka: za koga je - dobro je!', budite spremni da se suočite sa... ha-ha-ha!

Običaj je u lijepim narodnim tradicijama da čovjek, pogotovo glazbenik rapidno napreduje od djela do djela, ali ovaj nemogući Don Mario Marcello slijedi obratni, takoreći de-evolucijski proces. Nakon što je sa bandom Školjke u prvoj polovici prve dekade 21. stoljeća stekao zavidnu reputaciju rockerskog otkačenjaka od kojeg se očekivao pun pogodak, pa čak i komercijalni proboj, njegov solo projekt Camicie Nere jednostavno tone u neobjašnjivo samodestruktivno razaranje. Možda Mario uživa u tome, ali da bi baš i publika mogla prihvatiti ovakav njegov ekscentrizam, to je već druga priča...

Eh, kada se presluša ovih 40 minuta abnormalno lošeg zvuka koji podsjeća na najlošije demo snimke kakve su se radile nekada u 70-im i 80-tim na običnim audio kasetama, zapitate se kakve svrhe ima uloženi trud u sklepavanje stihova i sviranje glazbe kad je tonska realizacija potpuno podbacila. Prvo što posve zbuni, osim naravno pretihog i užasnog lo-fi zvuka jest činjenica da ne znate što ste točno slušali. Nekakvo rock nabijanje koje je evidentno formatirano u rock pjesme, no da li su one hard-rock, metal, industrial, alternativni rock, punk ili nešto sasvim drugo, to je nemoguće odgonetnuti. Pa makar i okrenuli potenciometar na pojačalu 'do daske'. Taj dan je baš kod mene navratio frontman benda Andrija, koji je prokomentirao da ga ovakva strahota asocira na neku furku na Satan Panonskog... Činjenica jest da je korištena ritam mašina, bas i gitara, te da su svi tekstovi otpjevani na hrvatskom jeziku, te da je dodavano nekih beskorisnih halova i delay efekata, ali o čemu lepi Mario pjeva, to se treba provjeriti na njegovom blogu gdje su objavljeni svi tekstovi ovog kakofonično-disharmoničnog albuma. Iskreno govoreći, nakon ovog četrdesetominutnog davljenja nisam imao volje da provjeravam šta se sve tu nalazi. Nevjerojatno je da uz svu današnju kućnu kompjutersku tehniku i zaista odlične programe za čišćenje zvuka jedan rock album može zvučati ovako tonski loše kao da je snimljen na kasetu koja je presnimavana još od vremena Osmanlijskog carstva. Neshvatljivo. Kome ovo uopće treba? Jedini otklon od ovog zvučnog paradoksa je posljednja bonus skladba "Extra bonus: Ljlj Ljlji - je, nije..." gdje se koliko-toliko razgovjetno može primjetiti da se Mario doslovce šegači sa svim audiofilskim principima imitirajući Hali Gali Halida i Satan Panonskog.

Bez ikakve sumnje, ovo je kandidat za najlošije snimljeni domaći album u posljednjih 20 godina gdje spada i ona kaseta koprivničkih Dorothy's Knees "Pička je najjače oružje" iz 1992. Ako ste konačno željni lošeg zvuka, ovo je raritetna prilika da ga i doživite.

Ocjena (1-10): za koga je - dobro je!

horvi // 10/09/2010