Nakon onog neočekivanog vokalnog albuma "Kad niko ne čeka" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=32234 (2023), evo Milana ponovno u klasičnom instrumentalnom izdanju s konceptualnim pristupom od 4 teme koje se zdušno, kako melodijski, tako i samim nazivima pretapaju jedna u drugu: "U očima", "Izgubljen", "Trag", "Sećanja". Ovaj nepopravljiv i ustrajan romantik pun senzibilnosti kod komponiranja je ponovno sjetan i senzualan raspredavši poprilično dugačko raspoloženje na skoro punih sat vremena u kome se oslobađa duša, opuštaju frustracije, doduše, zna se tu protkati i poneki dark/ drone pasaž što se tiče ambijentalnosti premda je sve dovitljivo popraćeno laganom bubnjarskom potporom, no nikako za neku đusku, već prije bi se reklo za strasnu želju ka sentimentalnom stiskavcu od kojeg, koliko se čini, nema ničega. To jest, ovdje je naglašena melankolija s patetičnom empatijom u potrazi za adekvatnom emocijom, a ustvari se dobije dramatičan siže neostvarenih želja poput ljubavnih filmova u kojoj je jedna strana izvukla kraći kraj jer nije sve išlo po nekim sanjarskim očekivanjima. S tog aspekta, ovo je poprilično težak i razdražljivo emotivan, napet album sofisticirane fabule toka osjećaja izmjenjujući nadu i razočarenje, kovitlanje suspregnutog bijesa kojeg nije prikladno pokazati pokušavajući ostati dostojanstven bez ikakvih konfrontacija, ali ipak nosi svoje teško breme tko zna čega i kakvih inspirativnih poriva. Milan dobro zna što ga je potaknulo na ovakav tugaljiv, čak i olovno težak presing atmosfere koja isprva počinje simpatičnim minimalističkim staccatima naslovne "U očima" ko' foršpan nekog filma za kojeg pojma nemate u što će se pretvoriti: oli u ljubavnu dramu, akciju, triler, možda horor, neki psihodeličan noir krimić "Lift za gubilište" ("Ascenseur pour l'échafaud", Louis Malle, 1958)...



Tema se sporo razvija vijugajući nadogradnjama s brojnim synth zavijutcima i efektima uz minijature uredno opremljenog acid/ nu-jazza kome se ama baš nikud ne žuri, čak niti na sprovod uz završne elemente melodičnih struktura što od prve ostaju u pamćenju. Teža i sumornija atmosfera "Izgubljen" sa staccatima nalik na "SOS" signal morseove abecede analizira poziciju i stanje glavnog lika dodavši i sintetički orkestralni šlih lagane paranoje (od 3.50 do 4.25) uz prijeteće, mračne fikcije, dok vodeći staccato kao da sriče riječi bola, tuge i konfuzije koja se gomila. U ovoj kompoziciji se itekako osjeti 'pop' format uspješno dizajniran na 14 minuta sa čvrstom dinamikom spojivši neo-classical i progressive/kraut-rock/ drone strukturu izvođača kao što su bili Tangerine Dream, Coil, ajde i Pink Floyd.



"Trag" ima uzburkano razigranu ekspresiju još jednog prog/ sympho izričaja ponudivši i potajnu nadu optimizma, onako, samom sebi u brk ispredajući brdo pozitivnih činjenica i razloga kada bi se moglo krenuti u pozitivnom aspektu ako se svi parametri idealno poslože. Ono što je kod Milana specifično, u određenom dijelu krene u moćan repetativan melodičan 'refren', a to je ovdje od 7.55 do 9.10, elem, ponovio ga je čak 8 puta za redom, a da je kompoziciju počeo upravo s njime, bio bi mogući radio hit. Naravno, na onim radio stanicama glazbenih urednika koji imaju probrani afinitet van našeg balkanskog šabanizma. Ovo je još jedna odlična skladba koju vrijedi aktualizirati u svako vrijeme i u svakoj prilici. Za 'radio edit' bi je valjalo kompresirati u 4-5 minuta: refren staviti na početak, 'odrezati' dobar dio prve dvije minute, a i završni psihodelično-eksperimentalni, no kad bi slušatelji otkrili suštinu originala, vjerojatno bi se iznenadili. Tako su neki prog-rock izvođači i radili tijekom 70-ih i 80-ih. Iz pjesama dugačkih po 10-15, a i više minuta za singl su napravili produkcijski kolaž. Pazite, ne ulazim u izvrsnost Milanove kompozitorske strategije gdje prisiljava auditorij potpuno uvesti u svijet sjajnih čarobiranja na klavijaturama, ali smatram da mu nakon svih onih fantastičnih albuma zaista treba neki prepoznatljivi hit. Koji se pjevuši, fučka i mantra kod najobičnijih konjušara, kamiondžija i kafanskih pevačica, a to je baš upravo ova melodija.



Zadnja "Sećanja" je vrlo tužan staccato monolog u drajverskom, takoreći spoken-word karakteru kada se iz dubine duše riga stand-up rezime, rasplet i epilog priložene fabule o kojoj se može naširoko razglabati, ali ja ne bih ništa naklapao i hipotetski banalizirao jer je ovo očito utemeljena priča svakodnevice intimnih premisa Milanovih putešestvija sukobljavajući se s kojekavim nedaćama, lošim vibracijama i tmurnim raspoloženjima. Ono što je uvijek do sada bilo najprepoznatljivije kod njega su vodeća staccata: ovdje su gotovo recitatorska priča. Niti Jimi Hendrix nije uspio ovako pričati svojom gitarom, a da budem iskren, Milan je u svom skuliranom i samozatajnom izrazu bez ikakve agresije staccato jazz propovjednik.

Umjetnik kojeg valja slušati ton po ton onako kako se čita i tretira poezija premda ovdje nije ispustio niti glas. Ovo je uznemirujuće uzbudljiv, divlji, a naoko miran album pun prevrtanja i zahtjevno, pomnog slušanja. Nema ama baš nikakve agresije ili energije, ali je vraški kompetentan u pričanju emocija, nesklada i frustracija, ono kad pričate s tako rijetkom osobom koja sve svoje pizdarije i probleme objasni neopisivom lakoćom pretvoriši ih u lako razumljivu poeziju koja nije niti hippy, niti rock, kamoli punk i hardcore. Milan je častan glazbeni poeta, u određenu ruku i post-avangarda/ post-moderna mnogih žanrova.

Naslovi: 1.U očima, 2.Izgubljen, 3.Trag, 4.Sećanja

Ocjena (1-10): 9.5

horvi // 28/02/2025