I prije nego bi se to moglo očekivati, Milan je isporučio novi, 12. solistički album po redu, sniman i stvaran, kako stoji na omotu koncem 2024. izuzev zadnje teme "Čuvaj me" koja je naknadno snimljena aprila 2025. Velika novina jest da je ovo prvi album kompletno odsviran isključivo na klaviru i po tome se bez presedana ukalupio u klasičnu glazbu. Ja bih više akcentirao pojam neo-classical s dubokim ambijentalnim aditivima, mogu se primjetiti i oni stari new-age elementi slavnog, multimilijunski tiražnog albuma "December" (1982) pokojnog George Winstona koji je bio posvećen Božiću, a objavljen je i u našoj bivšoj ex-Yu. Za razliku od Winstona, Milan se usredotočio na vlastite, intimne preokupacije u bogatim i raznolikim staccato pasažima nimalo ne tjerajući dosadašnju, prepoznatljivu minimalističku acid-jazz/ trip-hop hipnozu, nego kreirajući fabulu sjetnog, romantičnog i zanosno dramatičnog filma u kome možda i sama radnja nije toliko bitna koliko čitav niz detalja što sugeriraju emotivna i senzibilna raspoloženja. Znam, mnogima su takvi filmovi, osobito iz vremena slavne talijanske i francuske crno-bijele kinematografije, mnogo puta i hollywoodske, strahovito dosadne patetike, no ovdje se na nepunih sat vremena upravo odigrava vrlo sličan klišej. Naravno, veoma prijatan i nimalo nenametljiv, opuštajući, atmosferičan, a bome i uzbudljiv s neporecivom ljepotom izvedbe stotina i stotina krasnih klavirskih staccata koja opisuju nepatvorenu ljubav autora u kompozitorskom pristupu kreiranja još jednog remek-djela. Industrija i show-biz su mnogo puta pokušavali reciplirati sličnu patetiku nijansirajući idealne, konzervativističke manipulacije strogih načela pristojnosti i ugodnog raspoloženja prikrivajući sveopći kaos baš kakav upravo vlada u Srbiji s velikim prosvjedima i demonstracijama za svrgavanje diktatora Vučića. Milan ovdje sofisticirano prikazuje floskule i vlastite fazone usmjerajavjući na mirnu senziblinost i reintegraciju bez segregacije i pobune dajući prikladne atmosferične odgovore, iako, zna se nikad nije bio socio-politički uperen kao komentator.



Teme se kreću od uvodne, iznenađujuće jazzy "Pogled s prozora" sa sjetnim prikazima ne baš oduševljavajućeg stanja nalik na baladičnost Peter Martina, John Medeskia, ponešto Herbie Hancocka, a i Duke Ellingtona mada ovdje nema swing 'mood' i klasičnih jazz performansa. Oslobađa se format na neo-classical fuziju ulazeći u još sjetniju "Koraci" koja je u određenu ruku dvojnik Milanovih brojnih, ranijih, prepoznatljivih raspoloženja, dok je treća, znatno kompleksnija "Snovi" jedna od rijetkih na ovome albumu u kome se koriste i samplovi, ali vrlo tihi i gotovo nezamjetni. Ono što je filao na prethodnim albumima ovdje je 'srezao' proširivši opseg u takoreći virtuoznost etide na punih 7 minuta perfekcije.



Ono u čemu nikad nije briljirao bio je vokalni segment, ovdje zapjeva u kratkoj baladi "Kada prođe sve", a također kratka poetika može svašta biti 'i kada prođe sve, srešćemo sei'. Ne bih išao u dublje analize i insinuacije, vrijeme će pokazati elokventnost i značenje kompozicije. Nadalje, fina piano-bar (sve su nadalje instrumentalke) "Ti i ja" šeta romantikom svijeta koji izgleda još nije izgubljen u ovome prokletom metežu gramzivosti, nacističko-fašističkih preokupacija, diktatura, režima, ratova i ostalih domicilnih bedastoća opuštajući srčani mišić da ne podlegne krahu, te je, kako mi se doima, jedna od najljepših stvari. Najdulja "Iza leđa" s ponovno bogatom strukturom sentimentalne priče iz relativno minimalističke melodijske potke razvija dinamiku progresije i virtuoznosti. Ako ste ikad slušali izvedbe Chopina ili Franz Liszta u interpretaciji Ive Pogorelića, onda vam je jasno da je ovdje bitan ama baš svaki detalj, za razliku od onih klavirista koji suhoparno prenose note bez nekog posebnog osjećaja. Isto tako nikad nitko nije uspješno u tančine odsvirao Hendrixa na gitari. Niti Neil Young, niti Eric Clapton. Ovo je Milanov dugački progressive original kojeg bi recimo volio čuti u izvedbi još uvijek živućeg Rick Wakemana. Sasvim sigurno bi pristao uz pozamašnu svotu, ali šta će ti lova kad imaš skoro 80 godina? Za sprovod?



"Magla" je druga tema u kojoj se pojavljuju pozadinski electro-samplovi, tek toliko da probude fikciju ionako mutne i nejasne konfuzije dovedene u razinu dark-drone acid/jazza, a naslovna "Bez kraja" evocira na lijepi menuet s pastoralnim ugođajem da ipak ovaj naš Balkan nije tako loše mjesto za život i da ćemo se svi mi ex-Yu Slaveni uspjeti snaći da zadržimo vlastite nacionalne identitete. Samo nas stoljećima ugnjetavaju naši vojskovođe, političari, zvezde, partizani, hajduci, jatagani i harambaše. Mi smo kao narod tu, prisutni s našim uglavnom sličnim jezicima i običajima, a uvijek nas mrdaju prokleti polikanti na vlasti. Mogli bi biti najljepša i najbolja destinacija na svijetu, kao što prikazuje zadnja tema "Čuvaj me" u krasnim minijaturama, nebitno je, oli Milan aludirao na svoju voljenu osobu ili državu Srbiju.



Svaki Milanov album ima specifičnosti: ovaj je duboko sofisticiran, kako davno reče Miles Davies: 'ja ne sviram jazz nego društvenu muziku'.

Naslovi: 1.Pogled sa prozora, 2.Koraci, 3.Snovi, 4.Kada prođe sve, 5.Ti i ja, 6.Iza leđa, 7.Magla, 8.Bez kraja, 9.Čuvaj me

ocjena albuma [1-10]: 10

horvi // 30/06/2025