Uh-huh!? Znao sam gitaristu ovog imena i prezimena iz one čuvene, kultne splitske noise-rock grupe Puder što je 1996/1997. objavila kasetu "Ples divljih svinja", bila prisutna na još čuvenijoj kompilaciji "Feathers, Wood & Aluminium" 1998. objavljenoj na etiketi Earwing Records pokojnog Ivice Baričevića, a onda je Puder samo nestao. Čak sam imao i telefonski interview uživo s bendom u mojoj radio emisiji "Audio ring" (Radio Đurđevac), bješe negdje, čini mi se 1998. kada se jedan od mojih, odavno pokojnih radijskih urednika (Marinko Ivanišević) šegačio s ondašnjim direktorom (Marijan Bujan) gledavši spomenutu kasetu i popis pjesama da bi za proždrljivog žderonju i hedonistu od direktora osim naslovne pjesme valjalo pustiti i "Možemo jesti" koja je iznosila točno 1 minutu. Eh, pa do neki dan nisam znao da li se radi o istome glazbeniku jer bend nikad nisam uspio vidjeti uživo, a bili su dio ondašnje male hrvatsko-slovenske noise/hc/ alternativne rock scene zajedno s primjerice Mamojebac, Why Stakla, Ha-Det-Bra, Šumski, Žoambo Žoet Workestrao, It's Not For Sale, Pat Ambulance, Marko Brecelj... a sve ove nabrojene sam uglavnom gledao u vlastitom klubu Podravac u Virju. Pregledavao sam video spotove Dražena Hrge po youtube realizirane unazad 3 godine. Po detektorskim obrisima moje hipoteze, ovo je otprilike zreli prosjedi čovjek od nekih 45-50 godina koji se zajebava, a mogao bi biti upravo nekadašnji gitarist Pudera jer znam da je sva stasala noise generacija u ratnoj Hrvatskoj ranih 90-ih bila mlađa od mene cirka 5 do 10 godina. Moji vršnjaci se već tada nisu htjeli upuštati u underground, čak su i Nirvanu i grunge prezirali, a to je baš upravo bila moja generacija zadnjih velikih i slavnih rockera rođenih od 1964. do 1969/70. Na koncu, javiše mi izdavač Zdena Franjić 'da, to je taj lik'. Znači, sve bi trebalo biti jasno... Ali...



Da ne duljim, ovo nije noise, punk ili hardcore, više je zabavnjak rock između Daleke Obale i Gustafa sa ciljem opće prihvaćenosti, a ovo izdanje je ustvari zbirna kompilacija njegovih radova (pogledaj popis diskografije s desne strane web stranice) koja počinje ska komadima "Ajme ljudi" i "Sistemska" u kojima se odmah uočava socio-politički angažman nalik na The Specials/ Radio Aktiv u maniru Prave Kotke, ako se sjećate onog zajebantskog, kratkotrajnog splitskog benda iz sredine 80-ih. "Iden u Afriku" je još jedan ska pun zabavne, komediografske retorike na račun Like, mlika, kozjeg sira kojeg nima i onog iseljavanja Hrvata u potrazi za boljim životom.



Ovo je ustvari vrlo zabavan uvod (sve su pjesme s EP-ija "123 pjesme", 2024), ali trebalo bi obratiti pozornost na njegov prvi, poluakustični singl "Poor me" iz 2022. kada vjerojatno još nije znao kuda će ga stil odvesti. Pjesma je na engleskom u catchy-reggae ritmu s latino fluidom, blagom surf gitarom i pretenzijama što neodoljivo podsjećaju na onog hvaljenog dosadnjakovića Manu Chao od kojeg mi se oće srati, ajojoj. Nije za moj ukus. I sva sreća da je odustao od ovakve pretencioznosti koju mnogi smatraju vrhunskim. Ako je tako, vodite si ga doma. Centralni dio ovog izdanja je "Pomorski album" od 13 pisama u rock maniru, naravno na čakavskom, slobodno ću komentirati, za Torcidu i fanove dok 'muzika svira', pomalo i sjetno zove na Mišu i Obalu ("Bolje se smijat negoli li plakat"), malo country-rocka ("Reci mi di san"), puno zabavnjaka s ponešto r'n'b/ electro/ d'n'b medikamenata ("Jiggy Jiggy karaoke party"), hard-rock balada ("Oprosti mi more"), lijepih akustičnih staccata s ambijentalnim pasažima mora i galebova ("Vraćam se more tebi" u stilu otkačenog, punkerskog Ibrice Jusića), klasičnog akustičnog legato bluesa ("Zvijezda" uz pratnju ženskog vokala, klavira, tamburina i usne harmonike)... I tako redom kao da slušate Marijana Bana i Obalu dok plovi stari ruzinavi brod, a ludi mornari jedva čekaju da dođu u luku. Ne, ovo nikako nije dosadna fabula... Zaista ne znam da li je, možda ovaj umjetnik zbilja bio mornar dugi niz godina ili samo karikira, ali osjeća se u njegovim stihovima velika ljubav ka Dalmaciji 'pola života nisam ka' čovik spava' ("Tišina mora") u stilu pokojnog velikana Tome Bebića na ska-progressive rock način.



Dio zvučne opskurnosti je popuna albuma uz ritam mašinu, stil 80-ih kako su mahom skoro sve ex-Yu vedete snimale od Dugmeta, Čorbe, Azre do Kazališta i Filma (bubnjeve je zaista bilo teško snimiti, za to se išlo u Švedsku, Švicarsku, Italiju, Njemačku...), no nađe se zaista osebujnih pisama za široki radio eter, te se može malčice i zažmiriti na digitalizaciji jer je Hrga zanimljiv tekstopisac, promoćuran punker-rocker koji mnoge ružne i tužne stvari komentira kroz sofisticirani humor i ironiju, primjerice spomenutu pismu "Bolje se smijat negoli plakat", a u njoj se baš nazire ono što nekad davno reče Štulić 'ne bih volio jednog dana biti stari ofucani rocker u pohabanim patikama'.



Kad se promotri, Hrga ga je možda nesvijesno pario, te je nekadašnju alternativnu strast noise-rock/ hardcorea inteligentno konvertirao u primamljiv mainstream koji tek čeka da osvoji auditorij otprilike onoliko koliko je to uspjelo Dalekoj Obali samo s razlikom što je ovdje daleko kreativniji rockersko-zabavni materijal. I za guštanje i razmatranje. Uronite li u ove vrlo obimne, čak 72 minute, pronaći će te zasigurno obilje prijatnog, iznenađujućeg materijala pozitivnog raspoloženja za koje vas niti najmanje nije briga oli je rock, zabavnjak ili nešto drugo. Ja bih po svome osobnom sudu procjenio da je ovo primamljivo komercijalno djelo s jasnim punk stavovima u mnogo lakoglazbenih žanrova, šlagera, a naravno i ska i rock figurama. Naslovi: 1.Ajme ljudi, 2.Sistemska, 3.Iden u Afriku, 4.Viraj, 5.Bolje se smijat negoli plakat, 6.Reci mi di san, 7.Jiggy Jiggy karaoke party, 8.Oprosti mi more, 9.Vraćam se more tebi, 10.Zvijezda, 11.Tišina mora, 12.Pamtim svaku tvoju riječ, 13.Vraća se brod u luku, 14.Orkestar svira i klapa mi piva, 15.Pljuvačka, 16.Noćas će opet biti jugo, 17.Ne predaj se, 18.Šta je ovo, 19.Tango-sanango, 20.Poor me

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 07/08/2025