Kroz nepune dvije godine ovaj mladi autor iz Beograda izrastao je u glazbenog kreativca koji se već oslonio na vlastite noge i počeo pomalo usavršavati neke pojedinosti okrećući se ka nešto sofisticiranijim formatima. Uz prethodni album "The Dream Symphony" iz 2009. ovo je njegov najreprezentativniji rad do sada gdje doduše 'pegla' zacrtane postulate još od prvijenca, EP-ija "Ghost Of Past" (2008), ali oni su sada već dovoljno zreli i za uzlet među nešto širu konzumentsku audijenciju, pa i radio valove.

Ponovno je dao isključivu prednost plesnim future-pop/ industrial-dance i EBM tempovima koji su ovdje prilagođeni relevantnom taktu vrlo ukroćene, ali odriješite ritam mašine (ima nekoliko trenutaka i živih bubnjeva), te daje naznake da bi se u možda skoroj budućnosti mogao približiti ka temeljima Skinny Puppy i Nitzer Ebb. No, ono što je najvažnije, bez obzira na ponavljanje gradiva, jest da ovaj autor raste iz albuma na album osmišljavanjem jednostavnih, ali veoma simpatičnih plesnih elektronskih kompozicija koje u ovom slučaju imaju mnogo toga zajedničkog sa fuzijom techno/trance kulture i novovjekovne future-pop etike. Novina u radu su dionice na električnoj gitari koje doprinose posebnom, pomalo metaliziranom ugođaju, te mnogo bolji aranžmani koji su izgrađeni na jednostavnijim oblicima izvođača poput Assemblage 23, Angels & Agony, Diorama ili Diary of Dreams. Sama estetika albuma je i dalje mračna s romaničnim, još uvijek pomalo izgubljenim, neodređeno plitkim i nagonski, za njegove godine, pubertetski elokventnim 'emo-gothic' tekstovima na engleskom jeziku izuzev posljednje electro/dark-wave progressive elegije "With the wind" čiji je prvi dio izveden na srpskom s nedovoljno razumljivim tekstom podebljanim echo efektom. Vokalno niti ne pokušava izbjeći spoken-word šablone koje ponavlja s albuma na album, tek povremeno se zaputivši se u melodičnije sfere što mu katkad i uspjeva, primjerice u refrenu ponajbolje, najrasplesanije skladbe "Photo in snow" koja je potkrijepljena i sa efektom 'Kraftwerk' vokodera. Ipak mu se treba priznati da je ovakva kombinacija metalno oporog gothic vokala u elektronskoj pop-glazbi raritetan primjerak na ex-Yu području, te da je Viktor na najboljem putu da postane prvi metalac koji će electro-popom učiniti nešto više od pukog eksperimenta. Ako se podsjetimo svih onih radova Ministry iz 80-tih, malo tko je mogao pretpostaviti da će Al Jourgensen iz electro-popa završiti u thrash industrial-metalu, što ovome mladom dečku daje otvorene mogućnosti da svojim radom zaintrigira i daleko širi krug od svojih prijatelja ili školskih vršnjaka koji ga možda promatraju kao neshvaćenog čudaka. Jest, momak je veliko otkriće Mihajla iz Dark:Scene Records koji ga je na vrijeme prepoznao i naveo na odgovarajući put, samo je još potrebno da svojim skladbama pridoda nešto više od maštarija koje su zarobljene u nepovredivosti njegove sobe. Kada izađe napolje i suoči se sa stvarnim svijetom koji je oko njega, te kada preraste emocije koje su mu sada najbitnije, načekati ćemo se dobrih desetak godina. Za to vrijeme, slobodno mogu pretpostaviti da će Essence Of Night isporučivati fini electro-pop s industrial, pa i sve većim gitarskim metal nabojem koji će darkerski emotivno progovarati o svim ljepotama i zabludama odrastanja.

Sam kostur albuma sveden je na vrlo lijepi instrumentalni uvod "First snowfall (intro)" (ne znam zašto na free-download stoji naslov "The darkest") koji svojim raskošnim bojama klavijatura i razgranatom, umjerenom tenzijom varira od natruha The Human League iz faze albuma "Secrets" iz 2001. do sympho stila koketirajući sa trance/techno elementima, preko dinamičnih techno-pop "Dream walker" (potkrijepljene i sa ženskim laid-back uzdisajima), spomenute "Photo in snow", te nešto sofisticiranijih "Tell me" i "Beauty & the freak" u kojima se prikazuju nešto slojevijitije varijacije aranžmanske prisebnosti s vrsno odigranim rolama virtuoznih klavijatura, efektima 'zvona' i odličnoj gitarskoj metal solo dionici. No, unatoč sve prividne ljepote s kojom ovaj mladi glazbenik šara, kao i ponekih egzotičnijih detalja (primjerice u klavirskom uvodu inače brzog križanca EBM/techna, pa i natruha metala "Memento mori"), još uvjek je prisutna nedovoljno jaka crta autora koji pokušava biti odrastao poput svojih uzora. Ma, ne treba se nikuda žuriti, ne treba odrasti dok još nije vrijeme i ne treba se stidjeti tinejdžerstva koje je najljepše razdoblje u životu kada na vidjelo dolaze mnoge zablude stečene u djetinjstvu.

Viktor je sa svojih 14-15 godina već ostvario čak 5 radova i na najboljem je putu da za nekoliko sezona postane veliko ime srpske scene. O njemu se još ne bruji u medijima, ali tko zna šta će se desiti kada bude imao 25 godina... Predviđam mu, u svakom slučaju veoma lijepu budućnost.

horvi // 15/06/2010