Vidi, vidi... Treća-sreća, reklo bi se. Beogradski gothic electro-pop/rave EON objavio je drugi album, odnosno treće izdanje u vrlo pitkom i pristupačnom rasplesanom konceptu po sistemu 'tekstovi za emocije i muzika za noge'.

Donedavno electro-pop/futurepop/aggrotech itd. dvojac postao je oneman band. Mladi Viktor iz Beograda na vrijeme je shvatio da je došlo doba za promjene, te da poput kolege po etiketi, niškog Pornhousea povuče radikalne poteze. U postavi više nema Angelice (sorry curo, ali više si smetala, nego što si pomogla), tako da je nakon kritika ekipe iz D:S Records (a i mojih dobronamjernih napisa), momak ozbiljno razmislio o svemu što je napravio i kako će dalje graditi svoj glazbeni stil. I, vidi čuda, dobro je porazmislio i dobro je odlučio. Zagrizao je kartu konciznosti i dotjeranosti, postao je zreliji i staloženiji, te se nakon ovog, drugog pravog albuma (prvo izdanje bio je EP "Ghost Of Past", 2008) može s pravom govoriti da je plesna electro scene Srbije dobila respektabilnog kantautora od kojeg se može očekivati mnogo toga.

Od prve u uho dopiru vrlo ugodni synth-pop/electro-pop/new romantics/EBM zvuci boja syntha i klavijatura, ravnomjerni, uglavnom 1/1 plesni taktovi s naglaskom na bas pedalu, te dotjerani aranžmani u kojima više nema 'kreni-stani/pa neznam kuda ću' melodija i disharmonijom rastganih materija. Odrastanje uz dobronamjerne kritike i riječi su mu pokazale što valja raditi kako bi se oslobodio bremena zvrzlanosti i početničkih koraka na kojima svi padaju ako ne drito na glavu, ono barem na koljena (čak mi je poslao i privatni e-mail gdje se zahvalio na ukazanim propustima! E, momče, svaka ti čast na hrabrosti). Sada solo EON, zvuči vrlo uvjerljivo i 'odraslije' nego li prije godinu dana. Premda je njegov izraz i dalje ostao eklektičan, kompozicije koje se nalaze na ovome albumu podsjetiti će djelomično na čuvenu prvu electro-pop scenu konca '70-tih i početka '80-tih (Kraftwerk, Human League, ponegdje Ultravox iz electro faze "Rage In Eden", pa i Jean Michel Jarre, D.A.F., Soft Cell, Blancmange, Yello, Yazoo, Beograd, rani Depeche Mode, prve radove Ministry...), no kako je autor rođen u '90-tim, neminovan utjecaj rave i novije EBM scene (Suicide Commando, VNV Nation, niških genijalca Figurative Theatre, novosadskih Surreal Eternity...) je nezaobilazan čimbenik u njegovim kreacijama. Spomenuti plesni ritmovi su vodeći kostur na koje je Viktor EON sagradio bogatu potku sa 2-3-4 paralelno kompaktne harmonije; jedna je melodijska, druga je harmonijska, a treća je nabijena rave bombama sa različitim vokalnim sintagmama. U prvoj "Lies" i posljednjim "Operation overlord" i "Welcome to my nightmare" 'pjeva' poput razblaženo opakog gothic-metalca sa šapatima (ne zaboravimo, htio je osnovati metal band), dok na ostalim manje-više recitira na vrlo autoritativan način kao da slušate Tony Phantazmu u naponu 'mračnog kulerstva' ("Splinter cell", "Moments of eternity", "Taking control", laganija "Days"...), ali pjesme su mu odreda vrlo dobre i za mladost koju ima, za iznadprosječnu ocjenu, katkad čak i bolje od samih Surreal Eternity. Kada bi ove elektronske bombice vrlo ugodnog i temperamentnog minimalističkog sadržaja (pojačani EBM s rave nabojem) bile odsvirane kroz power metal-rock/gothic band, sasvim sigurno bi uzdrmale i dugokosu headbanger naciju. Jer, ovdje je sve na mjestu - razrađeni aranžmani, dark 'cool' tekstovi, refreni (doduše i nema ih mnogo), minimalističke modulirane trance/rave solo dionice na klavijaturama, plesni ritmovi ponekad odvojeni sa breakovima i sasvim simpatični finiši. A osim toga, Viktror se oprobao i na području materinjeg jezika isporučivši prvu pjesmu na srpskom - "Izgubljen san" gdje kroz vrlo fini erotičan šmekerski dark način govori o društvenoj depresiji bola života u Srbiji (a i na Balkanu) - 'mada nisam slep, svetlost se gasi... ostaješ samo ti, ostajem samo ja/ kao da smo izgubili san, kao da ova zemlja može biti nešto više... svetlost u tami, crna materija sveta, sada ostajemo sami...'. Ovom kompozicijom je pokazao da bi mogao doći i do širih medija, a i do publike koja bi potpuno mogla shvatiti njegov bijeg u mračni svjetonazor života kojeg cijeni, ali mu je vrlo depresivan i obojen neoptimističkim farsama između vlastite životne sage i krajnjih, vrlo romantičnih, emotivnih preokupacija kojima teži. A to je - voli voljeti i biti voljen. Još da poradi na vlastitom vokalu koji ima odličnu dark boju i intonaciju (samo mu manjka pjevanje), dojam ovog albuma bio bi i za veću ocjenu od dolje navedene.

Vjerojatno je to 'to' što je Viktor (ili Victor) Essence Of Night želio napraviti već na samom startu s onim ne baš oduševljavajućim EP prvijencem i srljajućim, dobro zamišljenim, ali loše realiziranim debi albumom "Departure" (2008, D:S Records). Biti će od ovog momka nešto - jasno precizirani potencijal instrumentaliste, kompozitora, tekstopisca i programera je tu. Očekujemo sljedeći rad na kojem će možda i propjevati. Pa će biti i poneki palac gore.

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 17/11/2009