Nekada vrlo popularan alternativni rock band iz Novog Sada čije su kasete kolale i po hrvatskom undergroundu u vrijeme rata ponovno je dostupan sa svoja dva albuma putem ovog objedinjenog izdanja.

Premda su susjedski odnosi Srbije i Hrvatske tokom prve polovice '90-tih bili potpuno marginalizirani zbog rata, nije naodmet spomenuti da su, između ostalog, osim Partibrejkersa, EKV, Van Gogh, te čuvene kompilacije "Nema ljubavi bez patnje i bola" s tada novom srpskom alternativnom rock scenom, u Hrvatsku na tko zna kakav način dospjela dva albuma ovog novosadskog rock banda. Sjećam se da sam ih dobio, doduše kao snimljene audio kasete, od jednog prijatelja koji je imao poznanika iz Vojvodine čija je porodica dolazila u Hrvatsku preko Mađarske, te sam ostao prijatno iznenađen njihovim sadržajem, osobito sa prvim albumom "Katarza". Od tada je prošlo punih petnaestak godina i gotovo sam zaboravio na njih da se Mihajlo nije odvažio da ih uzme pod svoje okrilje i ponovno ih objavi kao zajednički album.

Inače, band je počeo s radom 1992. u tijeku najžešćeg rata, te koliko mi se činilo, bio je vrlo popularan jer su me osobno ljudi tražili da vrtim neke njihove stvari u vrijeme kada sam '90-tih bio strastveni DJ po raznim klubovima, bircevima i kojekakvim prčvarnicama. Kroz band je prošlo nekoliko glazbenika od kojih su najvažniji kreativni oslonci Đorđe Skorupan - George Almosthole (vokal) i Nenad Vojinović (gitara) uz Bojan Bajagića (gitara, bas, samplovi) i Zoran Petrovića (bubnjevi), a sastav se nakon dva posve rasprodana albuma "Katarza" (1994) i "Burning European Home" (1996, oba za Start Today Records), nažalost, rasturio 1997. Za one koji nisu upoznati s njihovim sadržajem, ovdje je kroz punih 60 minuta prikazan njihov cjelokupni opus koji je strahovito važna poveznica između ostavštine '80-tih, '90-tih i prve decenije 21. stoljeća koja je između ostalog skrojila i mnoštvo stilskih osobina danas popularnih izvođača poput Van Gogh, Darkwood Dub, Vroom, prijedorskih Dbau ili neaktivne Neočekivane Sile, pa čak i Goribor. Oslanjajući se prvenstveno na tada najjednostavniju i najliberalniju moguću opciju - engleski jezik, Katarza su izgradili svoj stil na temeljima raznolike glazbene baštine kurentnijih trendova '80-tih i ranih '90-tih ne libeći se niti brutalnijih oblika poput industriala, pa čak i metala, kao i slojevitih apstrakcija u pogledu vještih eksperimenata, a sve se to u 21. stoljeću osjetno primjetilo kod primjerice bandova poput DreDDup, Piknik, F.o.F., Koh, Claymore ili cijele elektronske scene iz Niša na čelu sa Figurative Theatre i pratećim bandom Bojan Ilić Bokerinija u kome su sve sami znalci zanata.

Prvi album "Katarza" sa 10 pjesama donosi fantastično konciznu gitarističku svirku Nenad Vojinovića i odnos uglavnom vrlo melodičnih funkiranih basova Bojan Bajagića na temeljima transžanrovskih odrednica ranih '90-tih između punka, grungea i čvrstog r'n'r-a bez ikakvih većih otklona ka eksperimentalnom pristupu. Tako se ovdje nalaze tri odlična punokrvna punk-r'n'r hita otpjevana na srpskom jeziku - "Bolest", "Klubovi" i "Pilula" s evidentnim utjecajima jugoslavenskog novog vala i Partibrejkersa (ovo su me često tražili da puštam kao DJ), te cijeli niz sjajnih pjesama koji su pokazali duboko poštovanje banda ka njihovim korijenima (osobito način pjevanja između Kebre i Caneta, ali to nije sve), kao i evidentni poriv da se osprobaju u tada vrlo popularnom grungeu. Premda možda nisu željeli zvučati kao Soundgarden ili Nirvana koji su bili previše popularni i medijski eksponirani svakog dana putem MTV i radija, ipak se može naslutiti njihov utjecaj u kompozicijama "Outside", "Shlog" (odlična, laganija stvar s natruhama doom-metala!), "Close to me" i "Whatafuck", a o posljednjoj "Jinx", obradi legendarnog debeljka Tad koji je izgledao sa gitarom kao da drži bisernicu, ne treba niti govoriti. George Almosthole se znao pretvoriti i u vještu kombinaciju Perry Farella (Jane's Addiction) i Anthony Kieldsa (RHCP) u žestokoj pjesmi "Cathartic" koja je upravo spoj ova dva, tada iznimno zanimljiva, neobična, ortodoksna i popularna banda, mada se kroz niz pjesama može osjetiti i veliki pristrani utjecaj bazičnih Mudhoney, Melvins, natruha gothica, Dinosaur Jnr, Pixies... Bio je to sjajan debi album koji je sticajem okolnosti zaboravljen, no opet je na svu sreću vraćen kako bi potvrdio neprocijenjivi kredibilitet jedne ekipe kojoj rat i sve one blesavoće nisu bile poligon za raspirivanje mržnje, već za r'n'r iskrenost koja je u tom trenutku najviše trebala. Više nego pogođen rad koji i danas može parirati mnoštvu mladolike indie-rock populacije kako treba debi album izgledati.

Drugi album "Burning European Home" se prilično izgubio u nesrazmjernom odnosu tada bujajuće techno-rave/d'n'b plesne kulture i njihovih čistih r'n'r korijena pribjegavanjem trendovskih opservacija sredine '90-tih s koketiranjem ka industrialu i elektronici, no s druge strane, to im je donijelo lovorike krčitelja transžanrovskih predrasuda. Mada je album rasprodan (vjerojatno zbog odličnog debija), ne može se prikriti 'gorak' okus kada band već na svome drugom albumu potpuno promijeni stil. Ovdje se Katarza od onog sjajnog rockerskog debija pretvorila u plesni konglomerat techno ritmike koja je žarila i palila tokom '90-tih, no činjenica je da su u sasvim novi žanr otišli bez ikakvih predznanja vođeni isključivo logikom pop kulture, što ih je na koncu definitivno i pokopalo. No, bez obzira na eksperimentalni pristup koji je uvjetovao nužnu promjenu, sve ovo je ipak došlo prerano jer je band očigledno posve sazrio za komponiranje cjelovitih gitarističkih r'n'r pjesama, a ne za stilska isprobavanja unutar jedne vrlo popularne kulture koju ovi autori nisu mogli savladati otprve. Možda previše 'keksa', rave-partya i zaluđenosti sa procvatom klupske techno scene širom svijeta, ovaj album su učinile kratkotrajnim 'bombonom' srpske scene sredinom '90-tih, no mala je vjerojatnost da će itko danas moći prihvatiti ovakav alternativni sraz u odnosu sa, nažalost, komercijalnom stvarnošću. Naime, riječ je o čistom trendovskom albumu na razini globalne pop potrošnje koja svoje glavne parametre ima između Ministry, Prodigy, The Chemical Brothers i Nine Inch Nails, ali na vrlo plitak, underground balkanski način kojeg su prihvatili mnogi. Daleko od toga da ovdje nema dobrih pjesama, no sve su miksane kao fade-in/ fade-out sa odobravanjem mase s techno-party tuluma koji su uovičili jednu poprilično nihilističku generaciju koja je tek nakon ovog albuma postala otvorenija prema stapanju stilskih konkertnosti. Uz odličnu psihodeličnu "Oya-boya" i nekoliko vrsnijih uradaka ("Buddy"), ovaj album je doslovce promašio ulogu 'greške drugog albuma' i otišao je u sasvim drugom smjeru koji se na kraju pokazao vrlo važnim katalizatorom srpske scene. Na žalost ili ne, sva je sreća što je ovo ponovno dostupno da se uvjerite kako ipak eksperiment transžanrovskih dance-rock spajanja nije otišao u pogrešnom pravcu. George Almosthole i dalje stoji kao jedan od upečatljivijih srpskih vokala u oblasti pionira industriala (s natruhama black i death metala) poput Al Jourgensena iz Ministry, ali to nikad nije bio dovoljan zalog za neku trajniju vrijednost po kojoj bi se mogao pamtiti ovaj čisto trendovski album. Pjesme su te koje se bilježe, a one su ovaj puta bile nedovoljno jake, prečesto preplitke (vrlo brza "Burning European home" s insinuacijama RHCP i Deiter Meiera iz Yello ili d'n'b "Revolution boomerang") i psihodelično 'darkerski' patetične insinuacije na Nine Inch Nails ("Floating"). Da nema onih pljeskova i ovacija između pjesama, album bi se doimao daleko konkretnijim, ovako je narušena odlična sprega studijskog rada koja je doslovce otišla u marginu s bespotrebnim efektom. Šteta. Dobro zamišljeno kao live zapis, a loše ostvareno. Bespotrebno uz toliko dobrih i raznolikih kompozicija kao da nam onaj odličan studijski live-album Simple Minds "In The City Of Lights" (1986) s dodanim pljeskom publike nije dovoljno rekao da ovakva sranja više ne treba raditi. No, s obzirom da je "Burning European House" album snimljen još u kriznim '90-tim godinama kada se dozvoljavalo sve i svašta, možemo im oprostiti.

U cijelini gledajući, bez mojih nekih 'ružnijih' opaski, ovo je dokument dva odlična i posve različita albuma jednog banda koji je (in)direktno utjelovio cijelu struju popularne glazbene underground plesne ovozemne strukture s debelim nasljeđem u rocku. Primjetiti će te da pjesme s drugog albuma ne odgovaraju prvom albumu koji je daleko jasniji i konkretniji, no što bi se tek desilo da je Katarza ostvarila i treći album. Mogu samo zamišljati....

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 28/01/2010