Adastra je jedan od rijetkih pobjednika HGF-a koji je primjerice uz Stampedo i djelomično Valungare uspio probiti komercijalnu barijeru i isplivao puno dalje ispod onog poklopca gdje su mnogi od njih ostali ne iskoristivši ponuđene mogućnosti. Kroz deset godina postojanja imali su nekolicinu izrazitih hitova, obilje emitiranja na TV, puno koncerata i svakako najznačajniji angažman frontmena i gitariste Jeronima Marića za pokojnog Luku Ritza s protestnom turnejom "Svačije je pravo živjeti" protiv nasilja među mladima. Tada, 2008. je izgledalo da će Adastra postati veliki bend i odlijepiti se od stereotipnih okvira u koje su s vremenom upali mnogi još od vremena novog vala poput Prljavog Kazališta, Parnog Valjka ili Jure Stublića koji već više od 20 godina nije objavio nikakvo novo autorsko izdanje, međutim, s ovime albumom "Katarza" to se Adastri upravo događa.

Osjeća se da je Jerko, odnosno Jeronim napravio album po svome 'guštu', onako kako mu se sviđa i kako misli da treba izaći pred svoju publiku - sa svojim emotivnim preokupacijama, melodramama, lamentacijama, žamorima okoline, ponekim tračkom erotičnosti, predrasuda, a tek s rijetkim izletom u socijalnu i društvenu stvarnost što se nazire iz svega par stihova. Točnije, "Katarza" je ljubavni album naplavljen laganom soap dramatikom kakva nikada nije bježala od Husa i Akija, pun je raznih igrica s ekvivalentnim poskocima od ushićenja do potištenosti i razočarenja u koja se ne upliće vanjski svijet. Romantika vlada sa smiješkom lirskog pop klišeja balansiranog za instant potrošnju bez obzira što se tu i tamo ponekad osjeti neki odriješiti borbeniji i žustriji stih, no i on je u funkciji težnje ka voljenoj osobi ('dižem zastave da stoje, stavljam ratničke boje jer ja ne dam da nas kroje, već da budemo dvoje', "Nepozvani gost"). Naprosto, Jerko je u velikom luku zaobišao svoj angažirani stav iz vremena "Surovi grade" i prepustio se oportunizmu melankolične melodrame u kojoj je on glavni junak uz cijeli niz sporednih, epizodnih žena i tek ponekim muškim likom. Bilo bi to zgodno da je svaka od tih epizoda drugačija, da su tu uvrštene kojekakve uloge, žene s porocima, ružne pametne cure, glupe plavuše, debele frustrirane žene, poneko lezbijsko iskustvo, shemale pikantnosti, soft-porn, virtualni začini, problemi s digitalnim virusima, neka opaka boleština, smrt, duhovni aspekti mrakova i svijetla emocija, ali, nažalost, ovdje je samo prisutan element klasičnog 'ljubića' gdje se dvoje vole ili ne vole. On čak niti ne mrzi i ne ispoljava neku svoju frustraciju, prkos ili bijes, elem, lirika nema poetičnost i snagu očarano zaljubljenog ili slomljenog srca kao što se to pokušava prikazati mada su možda neke pjesme nastale nakon bolnih iskustava, te one kao takve žive u obrascu i kontekstu autora bez vidljivo jake inspiracije. Za primjer, Sting kada se prvi put razvodio bio je toliko ljut, razočaran i paranoičan da je uhodio suprugu, te je potaknut stvarnim događajima htio napraviti totalno bolesnu ljubavnu pjesmu s ciljem da degradira i sebe i nju, a lukavim poetskim zahvatima sofisticirao je cijelu situaciju napravivši velebni hit The Police "Every breath you take".

Jerko nema poetsku majstoriju koja bi ga izvukla iz prosječne trivijalnosti, ali ima jedan solidan adut - simpatičnu glazbu s kojom nadomještava lirske nedostatke. Na pragovima pop-rocka zasađeno je gotovo više od polovice ovih kompozicija korespondirajući s onom neborbeno beskrvnom hrvatskom i ex-Yu strujom izvođača poput En Face, Daleke Obale, Borisa Novkovića, Crvene Jabuke ili svjetskih zvijezda Avril Lavigne, Ronan Keatinga, pa čak i Coldplay (pjesme "Samo s tobom", "Samo igra", klavirska balada "Gorim u sebi", tipičan hrvatski idiom indie-rocka "Nije svejedno" inficiran U2 ili bonus laganica "Amor de verano" na lošem španjolskom kao što je bio Stingov "...Nada como el sol" album), a tek kad stisne papučicu distorzije i odfrlji riff, dobije se "Kad smo zajedno", nešto nalik na premekani post-grunge južnoafričkih zvijezda Seether, atmosferično tromija "Pepeo" i vrlo blagi hard-rock pokušaj spomenute "Nepozvani gost". Jedini odmak je sitan rap u baladi "Ako vidiš Anu" kao da je nastala od komadića spoja Elemental i Everlast, te kompleksnije "Ja ne postojim" i "Čuo sam da pričaju" u kojima su vidljivi progressive-rock zahvati, ali svedeni u optimalnu mainstream kompresiju od 3 i pol minute.

Poput Stinga, Erica Claptona, Elton Johna i Gibbonija, ovdje je koristio cijelu ekipu muzičara što su se smjenjivali na instrumentima (taman za jednu nogometnu momčad), no niti s relativno dobrom produkcijom, te posvetom Jerkovoj majci na ovitku cd-a, ovaj album nema ama baš nikakvu ideologiju, neku potencijalnu rock snagu, a niti osobiti hit. Jerko se ranije znao zafrkavati, biti simpatičan veseljak i otkačenjak što je znao izbaciti i neki masniji štos, ali toga više nema. Zabava je reducirana u ozbiljnost, glazba u stroge specifične mainstream obrasce, a ideologija potpuno nestala, kao i nekadašnji pokušaji cjelovitog koncepta. Daleko od toga da ove pjesme nije lijepo za čuti na radiju u miksu Bryan Adamsa, Bon Jovija, Ramazzottija, Katty Perry, Taylor Swift i Coldplay, ali one ništa ne govore o bilo kakvim vitalnim stvarima u životu izuzev emotivno ushićenog i ojađenog rakursa Jerka Szabolcs Marića.

Naslovi: 1.Samo s tobom, 2.Kad smo zajedno, 3.Ako vidiš Anu, 4.Samo igra, 5.Pepeo, 6.Gorim u sebi, 7.Nepozvani gost, 8.Ja ne postojim, 9.Nije svejedno, 10.Čuo sam da pričaju, 11.BONUS: Amor de verano

ocjena albuma [1-10]: 5

horvi // 09/11/2015