Selektivan album sa starim snimcima srpskog trojca fanove post electro/noise-industriala će oduševiti, a klasičare i srednjostrujaše potpuno zbuniti. Za jedne remek-djelo, za druge koještarija bez pokrića. Opaka kontradikcija. Slušati i prosuditi.

Srpski noise-experimental band Syphil (sifilis? Treponem Pal?) je počeo s radom 2004. kao oneman projekt nakon razlaza Wrench Quinteta. Ova tročlana postava - Dejan (programi, elektronika, vokal, tekstovi), Sanja (vokal, art) i Uroš (bas i gitara) iza sebe ima jedan album "Collected Works" (2005, Yousns Records), a stilski se mogu najjednostavnije opisati kroz prizmu eksperimentalne post noise-industrial scene. Nadahnuti su sukladnom etikom ranih Swans, elektronikom Whitehouse i Deathpile, kao i estetikom SPK, Coil, sarajevskih SCH iz vremena albuma "During Wartime" i "White Music", te transžanrovskim formacijama univerzalnih Nurse With Wound.

Ovo im je drugi album, bolje rečeno drugo izdanje na kome su selektirali svoje rane radove iz perioda od 2004. do 2006. godine, a kroz vrlo obiman materijal od punih 74 minuta sa 23 kompozicije dotaknuli su se zaista svega i svačega. Raznolikost stilova koje su upregnuli u eksperimentalni prikaz objedinjuje elektronsku ambijentalnu glazbu sa gothic-horror predznacima (uvodne "This summer we travel far away", "The Gemini lounge", a potom "Kevorkian lab", "Perfect cannibals"), minimalistički electro noise-industrial ("Love child", "Porcelaine vagina"), opaki gitaristički noise-industrial ("Marjorie Cameron aeon rape plans"), čudnovate kombinacije eksperimenata, noisea, (a)ritmičnosti, vokalnih ambijenata, samplova i disharmonija ("Bathtub H.E.X.", "Nibble on a wrench", "Desiree, I am not a lesbian", "Transfix bitch"), te još najmanje desetak transžanrovskih formacija (harsh, glitch, dream noise, soundtrack fabula, electro-hardcore, psihodelija različitih vrsta, imorovizacije...) navodi na neupitnu činjenicu da pred nama stoji iskonski velebno remek-djelo nove srpske eksperimentalne scene. Kompozicije su u potpuno free izričaju; nemaju klasičan tempo, negiraju eklekticizam i repeticije, već idu smjelo glavom kroz zid ka rušenju mnogih barijera koje velika gomila ovozemnih eksperimentalnih noisera/ambijentalaca nikako ne umije da preskoči. Zgodna je šala napravljena na račun Bowievog hita "Blue Jean" kojeg su tehnikom samplova i redukcijom klasičnog pop zvuka prodefilirali kroz brojne elektronske efekte, a svojih velikih uzora Swans, dotakli su se u tromom i potmulom gitarskom noise-industrialu "Death pajama connection" koji će i vokalno prisjetiti na lucidne sadističke dane Michael Gire, pa i destruktivnog Iggy Popa. No, najkreativniji momenti albuma pristižu na dvije posljednje, te ujedno i najdulje skladbe "Carnivore wife (all 3 parts)" i "Love that potion (all 3 parts)" koje imaju po tri stavka - ambijentalni, eksperimentalno - psihodeličan i pozitivno grozan terror-horror iz samog noise-industrial pakla.

16 Bitch Pile-Up, Throbbing Gristle, VxPxC, Alec Empire, teatralnost poljskog Wolfmanglera, ekspresivnost hrvatskih Tehac, Smetnje, Dr.Ago, bosanskog Smrznik i srpskih Youth A.D., te još najmanje desetak (a i još više) prispodoba može se prisličiti kroz ovaj izuzetno hrabar istraživački poduhvat. Album nije za svačije uši i nekakav klasičan noise svjetonazor. Opak je i gadan, estetski je oblikovan u vrlo rafiniranoj kućnoj nepovredivosti, a kada se pogleda i sam maslinasto - smeđi (safari) omot sa zamagljenim obrisima dotične 'bitch' (tko jest, da jest, možda upravo Sanja?), do koje se dolazi preko drvenog mosta-tarabe, cjelokupni art dojam je sam po sebi dorečen u gotovo svim detaljima.

Naoko mirno, ali vrlo, vrlo, vrlo opako djelo. Jedno od najboljih i najkreativnijih ostvarenja koje je došlo sa Dark:Scene Records.

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 15/11/2009