Ha-ha-ha! Ma u principu nije smiješno, ali ima ovdje štošta paradoksnog…

Evo, kad sam primio novu, frišku pošiljku izdanja sa Slušaj najglasnije, konvertirao sam ih po svom običaju u mp3 da ih mogu slušati na PC-u i mp3 playeru kad se vozikam bicikletom na posao i s posla, onako, da me ne zamaraju svakodnevne muke u prenapućenom gradskom prometu, one bedastoće kad pješaci svaljuju krivicu na bicikliste da su mamlazi, kreteni, stoka neuka koja ne poštuje prometna pravila i tako svašta. Najbolje mi je kad nabijem slušalice na uši i fučkam na sve to uz neki brutal death/black/industrial/thrash/hardcore/goregrind/punk, a može i novu klasiku, jazz, rokačinu, čekičarski gabber, world-music, bilo što, odnosno sve ono što mi je na tapeti za recenziranje. Ili nije, nema veze. Volim slušati mjuzu kad se gibam biciklom…

Ali, ti bokca, jedno jutro krenem tako na posao i evo, zavrti mi se u playeru ovaj album. Ok, prvih par trenutaka je to još nekako funkcioniralo, tamo do prvog semafora na kojeg stižem za cirka pola minute i onda stanem. Hej, čekaj malo, koji je ovo đavo što li ga slušam? Nekakvo krčanje, jebo te črčko-mrčko… Ma, tu mora biti nečega, to je valjda samo neka uvertira za nešto što tek treba doći. Rekoh sebi, ajde Horvi, budi strpljiv, ne mora sve biti odmah drito u glavu. I tako se ja vozim, a do posla mi umjerenim tempom treba 20-ak minuta (a ako imam neki žestoki derivat u slušalicama, znam ubrzat gas pa dođem i za 12-13 minuta), no majčicu ti milu, ovdje se ništa nije promijenilo otkako sam uključio preslušavanje ovog materijala. Dođem na posao, odvrtjela se prva stvar "Congenital syphilis part I", pa druga "Congenital syphilis part II", pa slušam treću i četvrtu ("Obsolete part I", "Obsolete part II"), no jebemu kalkamon rastresivi koji mi je padao na pamet kad sam slušao ovih ukupno 60 minuta (točnije 59.40), moram priznati da sam pomislio kako sam nešto gadno zasrao kad sam konvertirao audio file u mp3. Sve ovdje samo tako strašno krči da je vjerojatnost kako sam možda dobio neki izgrebani cd pun jednog te istog šuma u kome se ništa ne dešava.

A bilo je to taman prvog radnog dana u 2018. (utorak, 2.I 2018) kada su svi na poslu pričali kako su dočekali Novu godinu, pa mi između ostalih kaže Hotko (nekoć trubač Babilonaca) da je bio u Mastersu i cijele večeri slušao 'buncek, buncek, buncek, buncek, zelje, zelje, zelje, zelje, šunka, šunka, šunka, šunka', odnosno techno kojeg mi je predočio zvrkastim vox-extended efektima. I kažem mu da sam baš upravo slušao neki đavo za koji ne znam što bi mogao biti, dal' je odgrinjanje šodera/ šljunka ili snimak vatre koja gori jednim te istim intenzitetom, pa mu dadoh da malčice posluša. A kaže on nakon svega par sekundi slušanja: 'ma, da, to ti gori vatra, netko snimio s azbestnim mikrofonom požar u Dalmaciji'. Jes, paradoksna je ova zvučna seansa stanovitog Marka Šiljega iz Opuzena. Zavarala je i mene da sam nešto krivo sprćkao, ali shvatih da nisam. To je uistinu teški harsh/noise bez ritma, melodije i atmosfere s linearnom putanjom jednog te istog abrazivnog zvuka u kome se naoko ama baš ništa ne dešava. Ali baš i nije tako. Apstrakcija kojom se momak bavi je izgleda vrlo produhovljena u potrazi za spiritualnim artističkim minimalizmom bezglavim šibanjem jednog te istog hipnotički skamenjenog stanja koje uključuje nemir, strah, paniku, teror i horror u monotono jednoličnu figuru ispunjenu nesnosnim šumom proizvedenim na tko zna kakav način. Da li je gitara, elektronika, neki specijalni kibernetički efekt izabrane frekvencije na potenciometru sa izmiksanim analognim zvukovima, nemam pojma, ali da ima djelovanje na percepciju jače nego li bilo kakav konvencionalni 'pop' zvuk, neosporno je.



Da li uopće reći za ovo što se ovdje nalazi da je glazba? Po mnogima vjerojatno nije jer glazba ima svoje definicije suzvučja, odnosno nekih fleksibilnih akorda koji su empirijski dokazani da postoje zbog psihološki privlačne ljepote, međutim, ovo je glazba bez akorda, a opet nije samo suhoparna noise improvizacija. Meni to više nalikuje na onaj poznati analogni šum kad je nekoć recimo završio TV program, isključio se odašiljač, pa je s ekrana dopirala crno-bijela slika riže, sitnih kamenčića, šljunka ili kalkamona (umjetno gnojivo, zna se) uz nesnosnu buku koju Transgresia dobrano odfrlji. Nije to neka Merzbow shema, nikako, već statična buka koja nema niti uvoda, niti uspona, niti padova, niti krešenda, ništa od toga, ali ima neke sitne pomake otprilike isto kao da neprestano slušate kiper kako istovaruje prikolicu punu šljunka. I ne prestaje i ne prestaje. Neprestano se iskrcava, a to je, bome vrlo dobra terapijska tortura od koje bi netko komotno mogao izludjeti da je sluša sat vremena bez obzira što su ovdje prezentirane 4 kompozicije iznoseći svaka ponaosob točno 14 minuta i 55 sekundi. Valja se i kotrlja taj monotono hipnotički zvuk kao kulisa, elem, ako ste ikad radili na mješalici za beton cijeli dan ili možda se time bavite profesionalno, onda znate da nakon izvjesnog vremena točno prepoznate kada je beton gotov da bude dovoljno tvrd i rastresiv, taman za upotrebu. Ovdje se nešto opako melje i brunda, izgara i ključa, ima života i strasti, ali i smrti. Sve je to kompresirano u nimalo zavodljivu harsh estetiku, ali ruku na srce, meni daleko lakše padaju ovakvi zvučni ekstremi nego li gomila ukalupljenih imitatora, tako da sam mišljenja da Marko, odnosno Transgresia radi originalni zvučni efekt (a ima već 15 albuma, svi objavljeni 2017!) za svoj gušt na račun onih koji ga apsolutno ne razumiju i baš mu se živo jebe hoće li ga itko shvatiti zašto radi to što radi jer ne radi prihvatljivu mainstream underground glazbu već svoj originalni autorski izričaj koji, promotre li se omotnice (ovdje su spojena dva izdanja) ima i konceptualnu narav da govore o nečemu vrlo bitnome u životu. Onim stvarima za koje ljudi redovito govore da se njima ne mogu desiti, ali im se ipak dešavaju rađanjem retardirane djece zbog sifilisa koji se i dalje vješto prikriva ili zastarjelih načina razmišljanja, odnosno pogrešnih životnih svjetonazora koji mnogo toga pozitivnog u progresu civilizacije isključuju bez obzira na visoki standard s nekom otmjenom limuzinom parkiranom ispred kuće.

Naslovi: 1.Congenital syphilis part I, 2.Congenital syphilis part II, 3.Obsolete part I, 4.Obsolete part II

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 04/01/2018