Pretpostaviti ću da je ovo sedmo izdanje Martinska Punk Festivala ustvari prvo na kome je prisustvovala ekipa Terapije. Pa makar koliko tražio po prastarim koncertnim raportima, a prvi festival je održan prije 25 godina i nastavljen u onoj ključnoj pandemijskoj 2020., čini mi se da u našoj arhivi nema nikakvih podataka o tome. Naša najmlađa i najfriškija ekipa Terapije - Tia ZZ:) i Kunda, te ja veteran Horvi koji je već za staro hrđavo železo što ga valja dobro ošmirglati i ponovno premazati temeljnom bojom, uputili smo se na ovaj događaj i doživjeli 4 dana sjajnog provoda, onakvog kakav se od hardcore punk/ underground happeninga i očekuje. Kao prvo, pojma nismo imali gdje je to točno jer kad smo se iskrcali u četvrtak prijepodne iz vlaka, po Šibeniku su nam stalno nešto kmrkali i šalabajzali, ali nitko nije bio direktan da nam kaže na obali 'jel' vidite onaj svjetionik popreko mora, to je točno tamo', nego su nam svaštarili, možda iz opreza da nam, u interesu turizma, ne bi pokvarili početni entuzijazam. A stvar je sasvim jednostavna: iz luke vozi jedan simpatičan stari brodić do poluotoka Martinske, tamo ima jedna zgodna lučka krčma koju vodi stari morski vuk Sekso, okripite se i onda ima ća da se hoda u brdo nekih jedan kilometar što je meni zadalo prilično muke. A ako ste punker-šminker s autom, imate naokolo priko mosta nekih 14 kilometara. Dobijete besplatan kamp, tuševe i plažu s 3 izlaza, ali mi smo koristili samo jednu plažicu za osvježavajući kupanac. Što se tiče same Martinske, riječ je o jednom starom auto-kampu iz cirka ranih 70-ih što funkcioniraše u vrijeme Juge, da bi, kao što je sve početkom 90-ih propadalo, propao i ovaj kamp. Na sreću, ekipa entuzijasta iz Šibenika s volonterima ga je ponovno pokrenula u onome squoterskom aspektu da ima najosnovnije: obaveznu birtiju s velikim frižiderom, ladnim točenim pivom, starim namještajem poput kuhinjskog i sobnog inventara (različiti stolci, stolovi, madraci, fotelje), te onog najpraktičnijeg - drvenih EU paleta pretvorenih u svašta korisno, uglavnom stolove i klupe. Birtija je za posjetitelje uglavnom centralni dio kampa i čitavog happeninga; osim hladne pijače i besplatne ladne vode s aparata (galoni su se stalno mijenjali, svaka čast) možete si napuniti mobitel i ostale elektronske naprave (tamo sam si smjestio Terapija office, kako mi reče Six), a imaju i vrlo dobru kuhinju, kako za vegane, tako i za nas svejede od primjerice nekoliko povrtnih variva i žitarica do ukusnih fast-food pripravaka, tako da nema ama baš nikakvog problema oko gladi. Naravno, možete si donesti šta god drugo i konzumirati u kampu, pa baš i da donesete u birtiju vlastiti ručak, sjednete za neku EU paletu ili stol, nitko vam neće zamjeriti jer ovdje vlada totalno opuštena atmosfera, taman za avanturiste i točno usmjerene putnike namjernike koji znaju zbog čega su došli. Kroz ova 4 dana je bilo fantastične raspoljotke što se tiče druženja: govorim o 4 dana, a festival je trajao 3 dana. Za našu ekipu Terapije to su bili četvrtak, petak, subota i nedjelja kad smo se vraćali kući, sveukupno 4 dana koje nam je prilikom povratka u nedjelju, barem meni, šokantno pokvarila vijest da je Sonja Njec (nekad Davor Hranjec, danas žena), moj poznanik, jedan od najangažiranijih punkera s ovih prostora izmasakrirao Vedrana, također mojeg poznanika. Ne bih sad o tome, ali pretpostavljam koji se qrc desio između njih dvoje. Nego, ovdje je bilo genijalno raspoložene ekipe koja je ružila cijeli dan i noć, iz dana u dan, iz noći u noć raspredajući kojekakve priče, zajebancije, upoznao sam nekoliko dragih, dobrohotnih ljudi, nekoliko skroz opaljenih freakova, pa djevojaka koje pišu poeziju, a naravno, i onih gordih frajerčina, najpametnijih na svijetu, ali oni su ustvari najmanje bitni u ovom kontekstu jer su puni vlastitih kompleksa. Kako god, uglavnom svi posjetitelji koje sam vidio imaju svoj punk stav, okej, bilo je tu i publike koja nije punk, a to je jako simpatično za promotriti da i neke druge fikcije/ fakcije privlače poput recimo našeg susjeda Vekija u kampu iz Nove Gradiške koji nam je autom otišao u Šibenik po namirnice, što uopće ne sluša punk (čak ne zna niti za Gang Of Four), ali voli rozgati i tulumariti. Ne sluša albume nego samo pjesme koje mu se sviđaju. Uvod je predugačak? Ma nije. Ovo je iz mojeg srca i doživljaja koliko nam je Terapeutima ovdje bilo uistinu lijepo jer smo skromni, a puni senzibiliteta i energije. Pozornica festivala je fenomenalna, a i zvuk, to je došlo u četvrtak prve večeri tek u 22h prije toga bombastično nafegano s DJ-om Programello kojeg nisam uspio upoznati, ali vrtio je vraški dobar hc-punk miks koji te odmah pozove 'dojdi k meni'. Prvi bend bili su riječki mladi četverac MEANTIME www.instagram.com/meantimerijeka/ koji nažalost nije uspio potvrditi odlike debi albuma "U međuvremenu" iz čistih razloga da im svaka pjesma počinje zanimljivo, a onda odu u nekakvo bespotrebno prtljanje na pozornici. Mogu to shvatiti kao veliku tremu, a da bi je odagnali, jedan od gitarista si je skinuo majicu i zavezao na glavu odsviravši skoro ostatak koncerta, ha, da li je to bio Yaser Arafat furka, arapski ili nešto doprinos Gazi, nisam shvatio. U studijskoj varijanti zvuče zaista dobro, ali uživo, na ovakvom odličnom razglasu nisu dali niti polovicu te energije. Nemereš verovati da je to bend kojeg si slušao na youtube. Uglavnom, ne bih se kladio na njih da imaju neku budućnost što se tiče koncerta, nakon ovoga ih sigurno neću imati volje pogledati. Mlitavi su u kratkim hlačama, a zanimljivo, jedino je bubnjar imao nekakve dugačke tajice - hipsterske 'nešto', navlake do gležnjeva Image im je bezveze, niti ga nemaju, a mladi su dečki, pomislio sam auuu Fugazi iz 1990-95, ali nix od toga. Mislim da čak niti ne znaju za Ian Mckayea i kompaniju. Isto kao i moj susjed iz kampa koji zna za Joy Division, ali nikad čuo za Gang Of Four. E, onda je došlo, kaj se mene tiče, jedno fantastično otkrivenje - splitski bend STEPPED OUT. Priznajem, nisam ranije čuo za njih, a nakon koncerta sam ih išao poslušati na internetu i sad tu ima skroz obrnuto proporcionalna spika od Meantime. Naime, njihov materijal s interneta jeste hc-punk, no uživo je ovdje bilo mnogo bolje jer imaju strašan groove naginjujući ka NY zvuku Biohazard i kompanije, a mogao se primijetiti i dašak RATM. Frontmen je agilan, uglavnom repa, imao je odličan kontakt s publikom, a shodno tome imaju i pozitivan feedback jer je za svaku pjesmu (na engleskom) pojasnio o čemu se radi. Tematike su socio-politički angažirane od korupcije, neskladnog života, pojebane egzistencije, sve do politike i aktualnih ratnih frontova Izraela, Gaze, Ukrajine, Rusije… Zaista odličan bend kojeg ću ubuduće rado gledati, slušati i podržavati. Glavne zvijezde večeri bili su, sasvim opravdano, zagrebački MAŠINKO. O njima znamo sve, pa sam si gruntao što bi se moglo novo i neočekivano dobiti od njih. I onda, kad su krenuli sa svirkom zaredavši "Kraj", "Erupcija sreće", "Kako je Potjeh tražio rakiju", "Punk protiv pedofilije"… ej? Pa izveli su, čini mi se kompletan album, onaj split "Frakturko" (2011) s Frakturom Mozga, te onda prošarali s "Rapsodima", "Obilje", "Suzavac", "Zagrebe", "Divovi", "Pluća", elem hitovima, dobila se prava kolekcija pregleda uspješne im karijere kroz nekih 20-ak pjesama. Bend su koji ima strahoviti respekt, a kako i ne bi kad ih vidite i čujete: bili su raspoloženi u višeglasjima i melodičnim punk dezenima, te su potpuno uvjereni u ispravnost onoga što rade, a to je najbitnije. Nema glumatanja i pretencioznih šepurenja. To je to što i treba biti, a na kraju su nas otpuhnuli "Vjetar" i "Idemo van".

A onda, kako tko. Ja otišo' u šatorče na spavanac jer sam ujutro imao zakazani randevou - interview s Đardin Records iz Pirovca, a moja mlada Terapija ekipa tulumariše pa valjda all night long. Nemam pojma kad su stigli, tamo negdje u zoru. A kako njima bješe, saznati će te iz njihovog raporta.

horvi // 29/07/2025