Dvadeset godina predanog rada zagrebačke indie-rock grupe koju su mnogi nepravedno otpisivali kao beznadežni furkeri samo zbog zasićenja žanra u prvoj deceniji 21. stoljeća, a danas bi se ti isti mogli posipati pepelom s obzirom da je naš Balkan natovaren i prekrcan turbo folkom i cajkama. Volite li rock and roll ili mainstream podložnost svakojakih vrsta? To je pitanje broj 1. Grettu bih otprilike mogao usporediti s Prljavim kazalištem u 80-im; bend u trendu koji je pratio mnoge značajne migove uspjevši se prilagoditi svojim uzorima i idolima. Uvijek su tu bili razumno kvalitetni i otkačeni, zabavni tektovi ciljajući na sofisticirani segment oko emocija, društvene neshvaćenosti, a i mnogo toga je frontmen i gitarist Čubi odmrmljao sebi u bradu i spuštene tregere koliko nije zadovoljan. Kad smo ga gledali u toj najranijoj fazi karijere benda s tim spuštenim tregerima, često nismo znali da li se upravo vratio s velike nužde ili namjerava otići na nju. Jednom sam imao prilike 2004., elem taman negdje kad se bend okupljao, vidjeti u šinobusu, onom starom mađarcu s naranđastim sjedalima kad sam se vraćao iz Siska s jedne od brojnih DJ gaža u klubu Ozonu, da se jedan hc-punker posrao pred svima na pola vagona jer nije znao naći toalet koji se nalazio taman između dva vagona. Svi su se, mahom pijani i zdrogirano napušeni grohotom smijali i baš je bila otkačena Butthole Surfers fora. Ne znam da li mu cura ili prijateljica skočila u pomoć, pa je izmet maramicama pokupila u najlonsku vrećicu da ne bi bilo pizdarija s obzirom da vlak od Siska do Zagreba iznosi cirka oko trifrtalj sata, a kondukter se baš i nije trudio ulaziti u taj vagon. Svi smo se super zajebavali, bješe to pravi hardcore.

Ne vjerujem da je itko od benda Gretta s ovakvom degutantnom prošlošću, ako jeste, vjerojatno je drži duboko u sebi, no kako je ovaj kratki EP od samo 10 odličnih minuta upravo izvađen iz tih, spomenutih godina kada su bili demo bend, napravili su remake svojih ranih pjesama upravo iz tih vremena kada se još ama baš ništa nije znalo o bendu. Jasno, ne očekivajte The Stooges i Iggy Popa, ovdje je sve jako ušminkano i mnogo toga ne govori o njima, prilično zatvorenim i konzervativnima, onakvima kakvi su bili, uvjereni da će osvojiti svijet.



Prva pjesma "Daj, daj" apsolutno razara u rockabilly šlihu, te je apsolutni pogodak s punk agresijom kakav nisu imali niti Stray Cats, a kamoli stari r'n'r aduti. Znam da se Robert Mareković neće složiti da je 'popušio' od puno mlađih i energičnijih dečki, ali to je njegova bol. Stvarčina sjeda na najbolje mjesto garage punk-rockabillyja. Sve ono što su se trudili mnogi zagrebački i beogradski bendovi u tom žanru kroz nekoliko prošlih decenija, ovdje je uprizoreno u samo nepune 3 minute. Fantastičan vrhunac na samome početku! "Još jedan dan (sanjajmo)" je daleko fiksiraniji na klasičan indie-rock, onaj energičan s kojime su počeli spomenutih godina kombinirajući post-punk i r'n'r uz mnogo zanimljivih gitarskih intervala, štoviše, mnogo toga ovdje otprve asocira na retro new wave Repetitor u prve dvije minute dok je završnica kontemplirano zaražena sjajnim funk bas linijama Tomislava Kralja, a dodao bih, ovako su nekoć Električni orgazam radili svoj drugi, legendarni album "Lišće prekriva Lisabon". Ako ćemo pravilno, ovo je art-rock djelo.



Drugi singl "Osjećaj" je najmlohaviji u svemu ovome kretajući se od šturih kreacija, onih koje mnogi nisu podržavali, a i produkcijski je mutniji poput teško prohodnog Film albuma "Zona sumraka". Sve skupa, odličan je ovo rad s obzorom na 'remake over'starih pjesama u nedostatku novih, no mišljenja sam da bi ovakav stil valjalo nastaviti s obzirom da mnogi njihovi idoli odavno nisu napravili ama baš nikakvu značajnu pjesmu.

Naslovi: 1.Daj, daj, 2.Još jedan dan (sanjajmo), 3.Osjećaj

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 05/01/2026