Objavljen na petak 13. (rujan 2024), "Rack" je prvi studijski album čuvenog noise-rock benda nakon 26 godina diskografske pauze. Prvotno originalno iz Austina (Texas), a danas smješteni u Chicago, odavno su zadužili žanr utemeljivši sve vitalne karakteristike koje su do dana današnjeg ostale praktički iste. Na žalost, to je i pokazatelj da još od 90-ih godina prošlog stoljeća žanr stagnira, izuzev ekspresionističkih i eksperimentalnih izleta upokojenih Sonic Youth i Shellac koji su zajedno s mnogobrojnom branžom imali tek malen, gotovo nezamjetan utjecaj na globalnu rock scenu. Bend se nakon razlaska 1999. razasuo kojekuda po bendovima The Denison/Kimbal Trio, Dazzling Killmeng, Tomahawk, P.W. Long's Reelfoot, U.S.S.A., Qui, Flipper..., a frontman David Yow se između ostalog bacio u glumačke vode učestvujući u 9 filmova glumeći vrlo čudne, gotovo psihološki bolesne likove koji su u dobroj mjeri pokazale i njegov znamenito talentirani doprinos matičnom bendu, primjerice u horrorima "Southbound" (2015), "Rattlesnake" (2019), noir-komedijama "I Don't Feel at Home in This World Anymore" (2017), "Under the Silver Lake" (2018) ili običnim komedijama "Dinner in America" (2020) i "The Toxic Avenger" (2023), a u pripremi je i dokumentarac "Cover Your Ears" o njemu samome. Pri tome je zaradio daleko više nego li s bendom, pa je i očekivanje oko nekog mogućeg povratka ovog legendarnog četverca bila znatno smanjena. Yow je u međuvremenu realizirao svoj prvi, nezapaženi solo album "Tonight You Look Like a Spider" (2013) u dark ambient/ drone maniru, a sam bend se nakratko okupio 2008. i u naredne dvije godine održavao turneje. Ponovno okupljeni po treći puta 2017. malo su davali šanse za nekim novim materijalima jer ih je prošlost naučila da niti nakon onog prelaska s Touch and Go etikete na veliki Capitol Records za kojeg su objavili svoja zadnja dva albuma "Shot" (1996) i "Blue" (1998) vidljivost među širem auditoriju nije bila dovoljno transparentna, čak nisu niti zagolicali top-liste, a alternativni rock je još uvijek bio itekako prisutan. Zato je iznenadio prvi singl, ujedno i prva pjesma koju su napravili nakon toliko pauze - "Hide & seek" u brzom, odvaljanom maniru čvrste ritam sekcije David Wm. Sims (bas) -Mac McNeilly (bubnjevi) kao u najboljim danima Touch and Go, te uobičajeno prepoznatljiva maštovita gitarska kombinatorika Duane Denisona, baš po ničemu ne sugerirajući da je od tada prošlo više od četvrt stoljeća, a Yow je i dalje ostao frenetično agresivan i neurotičan unatoč tome što su svi u bendu odavno prevalili 60-tu godinu života (Denison je najstariji, rođen 1959., momentalno ima 65).



Ova staložena permutacija je vratila na svijetlo tu deformiranu glazbu nastalu iz ostavština post-punka, onog izravnog signala mračnih nevjernika orijentiranih u underground kulturi 80-ih grešivši s očitom upotrebom 'loše' mehanike stvarajući kaos i nered rasijavajući teško uništiv korov rigajući vrhunac snage iz komora dijafragme. Manje od nekog namjernog spoja apsurda i kolutova jezive ikonografije poput metal bendova, ovaj povratnički album ima maštoviti spektakl grotesknog humora koji rijetko dobiva zapaženu umjetničku ulogu, ali to je lizardovski pogled na život kakav je uvijek i bio. Moglo bi se reći, ovo je njihovo vrijeme uskrsnuća nastranih vještica, zarivanja zuba u vrat s bujicom otrovnog siktanja i nazubljenih kandži barbara, kopanja zlokobnih jama u trenucima altruizma, uznemirujuće ljudske prirode opsjednutog mozga u bolesnoj kataklizmi kada je sve dozvoljeno. Fabula je, očekivano otrovna u horror maniru pobješnjelog manijaka koji se na psihijatriji liječio od pretjerane agresije jer nije imao prilike živjeti u nekim normalnim okolnostima (i zadovoljstvima) svakodnevnog života, to jest, prikazani svijet je onaj kojeg svi dobivaju i imaju, a tek rijetki ga razumiju u turbulenciji bijega od gomila glasnoće i informacija.



U jednu ruku, ovo je odmjereno destiliran, desetljeće-dva odležan rezime životnih paranoja taman zreo za degustaciju, komentiranje i razmišljanje, mnogo toga se promjenilo u tehnologiji, ali je u međusobnim ljudskim sferama otuđenje došlo do klimaksa: nitko nikome više ama baš ništa ne vjeruje, mnogi bi radije umrli i živjeli autsajderski život koji ima svoje osjećaje i pripadajući nevini etos licemjerno mrzeći i očajnički kritizirajući vlastite utopije poput dugotrajnih ubojica omamljenih hibernacijom iza laptopa i mobitela. Jest, ovo je miljama daleko od onih čuvenih radova iz 90-ih, a ipak zvučno vrlo blisko nesretno žrtvovanih zvijezda kojima se priznjanja svako malo dodjeljuju u hranidbenom lancu žanra, a nikad se nisu ostvarila u materijalnom aspektu.



Pomislilo bi se, eh, da, sada su nakon toliko odsustva odlučili napraviti 'sve ili ništa', ali ne. Nisu se prodali i podali. Ostali su isti, ovo bi moglo biti njihovo drugo poluvrijeme s mogućim produžetkom i duhovitim cinizmom u očaravajućem toku borbenog thrash-rocka isprekidanog povremenim, tišim sekvencama s halucinogenim prizorima svjetlećih zmija, Bowievih paukova i Robert Smithovih paranoja. Ali, Denison je u nedavnom interviewu naglasio da unatoč tome što im je zadnji album "Blue" producirao pokojni Andy Gill (Gang Of Four) još uvijek nije spreman za komercijalne kompromise s 'furkeri - odjebite'. Kroz fabulu se pruža široki spektar vrtoglavog i zamršenog svijeta lažljivaca, prevaranta, ubojica i psihopata uz tvrdu i žilavu turobnu intonaciju neodoljivosti pokvarene mračne svijesti na rubu samospaljivanja bez trunke idiosinkratične samosvijesti. Bez pretjerivanja, mislim da su Lizardi oduvijek bili bend koji je smatrao da rade za sebe i pripadajuću publiku koja razumije što rade, nikako za one, neke druge, što ovlaš dođu na koncert ili slučajno poslušaju nešto što ne kontaju, pa onda izvale toliko glupu bedastoću 'bezveze'.



Ovdje su i dalje isti, ovremešeni momci koji se nimalo ne pitaju do koga će sve doći ovaj album i kako će ga tumačiti, ako će ga uopće i slušati izuzev pjesme-dvije, eventualno tri jer ovo nikako nije komercijalan album. Ima mnogo zamki: "Armistice day" je spora spoken-word/ blues laganica čudnog kinematografskog osjećaja, "Grind" u samo 2 i pol minute šiba melodičan thrash/ post-punk, "What if?" djelomice dovlači riff čuvene "Monkey trick" s ponajboljeg albuma "Goat" (1991), naravno u puzeće teškom i tromom tempu, ali ovdje treba primjetiti i ubačene konkretne zvukove s oporom psihodelijom, zatim žestoki komad "Lord Godiva" koji je sam za sebe jedan od njihovih remek-djela lucidnih gitarskih kombinacija sa suludom pričom, te drugi singl "Alexis feels sick" od čak 4 i pol minute inspiriran s Girls Against Boys, a ja bih rekao i The Fall i The Wire, pa čak i ranim Simple Minds: ovo je čak i najkompleksija njihova pjesma s brojnim prelazima zbog same dramaturgije, a uz nekoliko breakova okončava u prilično dobrom post-hardcore krešendu, zato bih zvao staru Fugazi ekipu da napravi odgovor, ako je Ian McKaye uopće voljan nešto novo napraviti. Ima još potencijalnih pjesama, "Falling down" je melodična post-hardcore razarača u kojoj ima svačega od njih samih, preko Fugazi i Gang Of Four, čak i The Pop Group, do Ramones, Pixies i Nirvane, a može posvjedočiti o onome 'starom svijetu' u kome je bend nekad živio.

Tu je još nekoliko pjesama - "Dunning Kruger", tipičan brzi noise-rock, čak i prebrz za njihove godine, agresivan rock and roll "Moto(R)" kakav Elvis the King nikad ne bi vjerojatno napravio da je doživio njihove godine, fini plesni post-punk "Is this your hand?" kakvog se samo može zamisliti, te na kraju "Swan the dog", malo čudnovata, ali za Lizarde uobičajena rekapitulacija u progressive-rock izdanju s puno razbijenih formata i breakova od kojih neki nalikuju čak i na Genesis s Peter Gabrielom, ali završava moćno, jako i uvjerljivo.

Ovo svakako nije njihov najbolji album, njih su ostavili daleko iza sebe, ali još uvijek ima dovoljno energije s ovim novim materijalom da zainteresira stare obožavatelje. Na žalost, koliko mi se čini, povratnička turneja nema bezecirane naše krajeve i nećemo ih vidjeti s promo turnejom kod nas. Preostalih ljubitelja The Jeusus Lizard očito nema puno.

Naslovi: 1.Hide & seek, 2.Armistice day, 3.Grind, 4.What if?, 5.Lord Godiva, 6.Alexis feels sick, 7.Falling down, 8.Dunning Kruger, 9.Moto(R), 10.Is that your hand?, 11.Swan the dog

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 14/09/2024