Rado se prisjetim sretnih dana kada je Radio 101 Zagrepčanima (uključujem tu i nas došljake) značio jako puno,a posebno za napornih ponedjeljaka kada se često vrtio jingle "Zakaj ja ne volim ponedelek",spjevan po hitu Boomtown Ratsa I Don't Like Mondays.
Od najomraženijeg dana u tjednu,pa jezdeći lagano ka iščekivanom vikendu,izdvajam eto utorak i četvrtak kada su se u legendarnom Gjuri II odvijali sjajni programi,a četvrtak sam nalazio pogodnim i za posjete Kinoteci ili KIC-u. Petak naravno inercijom stiže kao melem za ranu,kada ispuštamo izdah olakšanja i uglavnom tušem ispiremo nekad naporan,nekad stresan radni tjedan.
Nedjelju sam već ranije opisao u zasebnoj kolumni,no ponoviti ću to i ovdje; a kakve su dane u tjednu proživljavali i kroz pjesme provlačili pop-rock velikani,ostaje vam za otkriti u nadolazećim redcima.

STORMY MONDAY - The Allman Brothers Band (1971)

Blues kakav su svirali Allmani bio je toliko jedinstven i srčan,da su ga prihvaćali i konzumirali čak i oni kojima je takav glazbeni odabir u zapećku vlastite slušaonice.
Pjesmu T-Bone Walkera svirali su i snimili na ponajboljem live albumu ikada zabilježenom,a radi se naravno o At Filmore Eastu (1971), koji je naprosto remek-djelo sviračke putenosti i rezervoar istančanih mjerila - nema pogrešnog odgovara u isticanju favorita kada spominjemo Stormy Monday,jer kako je i sam Duane Allman,blues hodočasnik i gitarski gorostas znao reći: "Ja sam poznat,ali Dickey je onaj dobri." Izuzev prekrasnih gitarskih tema i solo nadigravanja,sjajan je i Gregg na orguljama i za mikrofonom,dok ritmom dirigiraju mangupi i velikaši Berry,Jai i Butch.
Uzgred rečeno,prvi film Mikea Figgisa također je naslovljen Stormy Monday, u njemu uz T.L.Jonesa,Seana Beana i Stinga glumi tada prelijepa Melanie Griffith; filmom lebdi noir ugođaj kakav su nam u sjajnoj blues poemi predočila braća Allman.

RUBY TUESDAY - The Rolling Stones (1967)

Jedna od pitomijih i nevinijih Stones pjesama,našla se (već) na hitoidnim počecima bandove karijere na B-strani singla Let's Spend The Night Together,te američkom izdanju ploče Between The Buttons.
Zanimljivo izgleda podatak da je Brian Jones svirao frulu,klavirske dionice je podijelio sa Jackom Nitzscheom,dok dodatni psihodelični prizvuk daje Richardsov gudalom sviran bas,uz klasični Wymanov učinak prstima po instrumentu. Jonesov skladan odabir tonova kod niza dionica na fruli upravo me asocira na gitarsko soliranje nepogrešivog tihog genijalca Harrisona iz tabora rivalske,liverpulske skupine: obojica su gotovo udžbenički slijedili akordne izmjene pazeći pritom na pravovremeno uzimanje nota u samoj strukturi istoga.
A kome je posvećena Ruby Tuesday? Zapisi govore da je u pitanju Linda Keith,tada vrlo svježe bivša djevojka Keitha Richardsa,kojemu je raskid teško pao,ali je rezultirao sjajnom pjesmom koju kotrljajuće djedice još uvijek izvode uživo.

"Lose your dreams and you will lose your mind
Ain't life unkind?"

WEDNESDAY - Drive-By-Truckers (2006)

Pisati o ovom odličnom bandu, vraća mi sjećanje na razgovor sa dragim frendom koji je te večeri,dok smo sortirali grupe u ladice i na police,u jednom trenutku ispalio: "Ma sve ti je to rock,stari moj!"
Dakako,u ovom slučaju (pogotovo) nema kontriranja! Jer Drive-By-Truckers su sveamerički južnjaci (Athens,Georgia) velikog sviračkog, stvaralačkog i posve specijalnog kalibra koji ulazi i u punk,i u roots,i u alter,i u country vode,te su kao takvi bliski fanovima Clasha,Wilca,Replacementsa,Neila Younga ili Lynyrda Skynyrda primjerice.
Na odličnom A Blessing And A Curse (2006) pršte gitare Cooleya,Hooda i Isbela,a potonjem će ova ploča biti ujedno posljednji gitarski pucanj sa bandom; Wednesday je Hoodovo čedo i naizmjenična artiljerija energije i snage,dečki su raspoloženi,drski i odvažni i zbilja se ne usudim reći koji bi bili bandovi najbolji dani - oni sa albuma Southern Rock Opera (2001), Decoration Day (2003), The Dirty South (2004), ili ovoga gdje pjesma sredine tjedna para zrakom poput mača neustrašivih zvjezdanih ratnika.
Vama prepuštam uloge porotnika.



THURSDAY - Morphine (1993)

Zasigurno bi se Sandmanova družina borila za prestižni trofej najoriginalnijeg i najinteresantnijeg alternativnog sastava 90ih,sa velikim izgledima za odnošenje titule u vlastite (u ovom slučaju) virtualne vitrine.
Morphine su bili višestruko poseban band,a njihov tvorac,pjevač i basist,Mark Sandman,poput svoga sugrađanima Franka Blacka,bješe avangardan, sposoban i prodoran vođa puta skupine kojoj je formirao nevjerojatno zgusnut,a opet prozračan zvuk; Cure For Pain suma je sistematične eksperimentalne prodornosti i taman vatromet pod okriljem pop melodija,album iz 1993. na kojem dolazi do izražaja češće bariton,nego tenor saksofon sa svojom zvučnom kupolom (Dana Colley), a Markov dvožičani bas sviran slideom briljantna je dosjetka i nagrada svim žednim ušima koja blagonaklono reagiraju na ovakve sviračke podražaje.
Thursday je mračni indie-blues idealan kao zagrijavanje za izlazak van četvrtkom,a odlično korespondira i kao vrhunac večeri. Neizreciva je šteta što je ovakav autor i umjetnik utihnuo fatalno prerano (sa 47 godina), a bolno je i tragično da se taj trenutak odigrao na pozornici Palestrine kod Rima,za vrijeme nastupa sa Morphineom,posljednje godine dvadesetog stoljeća.
R.I.P. Mark!

BLACK FRIDAY - Steely Dan (1975)

Kakva svirka! Svega koliko treba,a kvalitete u izobilju,doslovno savršeni trenuci za apostrofirati 70e riznicom glazbene perfekcije!
I kako su odabiri stvar zapravo subjektivne percepcije,te ponekad i (neslužbeno) trenutak inspiracije,oslanjam se na vlastite utiske i zaključujem kako sam sa bandom na istoj valnoj dužini ponajviše kada praši debitantski Can't Buy A Thrill (1972), no nemam baš male simpatije niti prema pločama Pretzel Logic (1974), Katy Lied (1975), te Aja (1977), redom prodorna i emotivna križanja rocka i jazza,čija skretanja vode gotovo uvijek do iznenađujuće vrućih odredišta.
Black Friday je otvarajuća dobrodošlica albuma Katy Lied koju je odličnim pjevanjem poželio Don Fagen,sjajno je prebirao i po tipkama Rhodesa,Stratocastera je pošteno naoštrio Walter Becker,dok poseban aplauz zaslužuje bubnjarsko krstarenje u režiji Jeffa Porcaroa,kojem bješe tek 20 dok je svirao toliko zrele partiture.
Ovdje ni za koga nema popusta,sve što čujete sa dobrim je razlogom skupo.

FRIDAY NIGHT,SATURDAY MORNING - The Specials (1981)

Nije nam se jedanput dogodilo,kao u Terryjevim stihovima (Terry Hall,pjevač), da smo izašli u noćni provod petkom,a tek u subotu ujutro zakoračili natrag u stan. Hm,no,valjda nije.
Vižljasti specijalci iz Coventryja nisu bili stilski uniformirani samo ska gradivom. Pojavili su se novovalnih/punk godina pa se i takvom energijom vođeni,u pjesmama ogledali sličnim diskursima,te u ovdje predmetnoj,izuzev prepoznatljivog plesnog ska žongliranja,primjećujemo new wave zvukove kada se ušeta drugi synth,što poglavito valovito 80's djeluje na refrenu. Pjesma je svoje mjesto rezervirala na B-strani singla Ghost Town,zajedno sa Why? i odlična je potpora tom fantastičnom uratku iako nemalo neozbiljnih,no dokazano relevantnih i aktivistički involviranih pozitivaca sa dobrim naramkom izuzetnih rješenja prezentiranih na dva odlična albuma The Specials (1979) i More Specials (1980).
Sastav čija je riječ znala biti jača od Lennoxove desnice,ovdje je pak svoje desne ruke u (kon)tekstu pjesme najviše koristio za naginjanje pinte piva ka ustima. Cheers lads!

MONDAY MORNING - Fleetwood Mac (1975)

Malo prođe vremena,pa se vratim sjajnom sastavu toliko mijenjanog članstva,no ova postava sa Nicks-Buckingham duom,te prethodno uigranom ekipom supružnika McVie i Mickom Fleetwoodom, između 1975. i 1979. kriva je za atomski snažan i emotivno eruptivan tercet ploča sa kojima će osedlati konje,unatoč neprilikama izbjeći metak i odjahati u konačnu karijernu pobjedu.
Monday Morning započinje tjedan prvog albuma iz upravo spomenutog niza (Fleetwood Mac,1975) na kojem su se predstavili Stevie i Linsey karizmatičnim pojavama i sveprisutnim kvalitetama; Buckingham je autor pjesme koju je i vokalno iznio,kao i obično suvereno gitarama obojio,a napose lijepo slideom,dok je za ritmičnu mirnoću i nosivost potrebno zapljeskati Micku i Johnu.
Nužno je spomenuti šampionski učinak pjevačkih dijelova,što je ovoj kompoziciji i grupi izraziti plus i bogata škrinja,jer smo sa svih strana mogli očekivati sjajne dionice - gitarski as se osim u glavnoj ulozi,ovdje pojavljuje i u pratećoj roli, zajedno sa Stevie,te mogu zaključiti kako je to bila najava ere novog procvata sada englesko-američke glazbene unije,pa makar se to počelo bilježi od najomraženijeg dana u tjednu.

"Monday morning you sure look fine
Friday I got travelin' on my mind"

DRIVE-IN SATURDAY - David Bowie (1973)

Nekome bi nakon objavljenog remek-djela,što je Ziggy neupitno bio i ostao,predstavljalo veliki usud i težak zalogaj obznaniti novi itinerar,no ne i velebnom rock kameleonu koji se sa paučnjacima sa Marsa pojavio noseći ploču Alladin Sane u svojoj mreži.
Rezultat je naravno po Davida više nego povoljan,album bilježi pregršt odličnih,dojmljivih glam trenutaka i punokrvni je rock leksikon ispisan čitljivim,prepoznatljivim i,bez pretjerivanja,nadahnjujućim rukopisom.
Prilike su takve,nezamjenjive i u minutama Drive-In Saturdaya,koju je prvotno namijenio bandu Mott The Hoople,no prijatelj i vođa sastava Ian Hunter ga je pristojno odbio,rekavši da mu ne odgovara šareno akordno mnoštvo.
I dobro da je ispalo tako,jer ovom su dragulju poetičan vječni život udahnuli genijalni Mick Ronson svojim Gibsonom,Bowie kristalnim saksofonom i synthom,te Mike Garson tečnim klavirom,dok se blještava produkcijska čistoća Kena Scotta ogleda u tonu kakav je njegovao Marc Bolan u T.Rexu,a kao Ziggy Stardust ga doradio i začinio vanzemaljac Bowie.

NEDELJA KAD JE OTIŠ'O HASE - Zabranjeno Pušenje (1985)

Iz više je razloga ova pjesma,u kontekstu još uvijek verbalnih,javnih i blatnjavih okršaja Seksona i Karajlića,u konačnici autora iste,prigodan spoj politike i prijateljstva,rat u miru,zahvala i kritika,no kako god gledamo,uistinu je palac gore i u svjetlu skrivene odaslane poruke, ali i u dekorativnom poslanju sviračke kampanje pod egidom novog primitivizma,a što je ništa drugo,doli sarajevski rukavac novoga vala.
Dok Čekaš Sabah Sa Šejtanom (1985) drugi je studijski album Sarajlija,centralne točke kulturnog proboja ironično samoprozvanih primitivaca,te dvostruko dugosvirajuće djelo od gotovo sat vremena vrlo zanimljivog sadržaja - dovoljno je baciti uho na Nedelju Kad Je Otiš'o Hase,Neletov tekstualni medaljon koji zapravo ne tematizira legendu sarajevskog i BH nogometa Asima Ferhatovića,nego Josipa Broza za kojim će se dobrih desetak godina nakon "odlaska" stajati mirno četvrtog u mjesecu svibnju u 15:05 dok probija sirena od Vardara pa do Triglava. Izuzev žive Karajlićeve nogometne slike,zaživjela je i Sejina skladateljska aura,Čengićeva gitara i Gajićeve klavijature i saksofon,te Ferovićeva produkcija koja se sidrila baščaršijskim 80ima od njihove sredine prema kraju,dok se opasno valjala lavina oružanog ludila koje je Nele čak i izravno amenovao,a Sejo naravno osudio ne brojeći krvna zrnca - ukratko bih zaključio da niti Nele nije crn poput Šejtana,no sabah bih ipak radije čekao sa Seksonom,Elvisom i Zenitom. Tim i bolje,ako je nedjelja.



NEDJELJOM UJUTRO - Prljavo Kazalište (1980)

Ok,Jajo Houra je dosta mlađi od Bregovića,nekih desetak godina,pa je toliko duži period "sazrijevanja" na Bregin način kasnio i primijeniti - dakle od odličnog Crno Bijelog Svijeta (1980) kojem produkcijski značaj i aranžerski svitak dade Piko Stančić,pa do tamburaša za ratnih 90ih,kada je namirisao trenutak okupljanja znatno šireg slušateljstva,a svemu je prethodila Ruža... No dobro,ovdje ću se zaustaviti i posvetiti koju riječ nedjeljnoj numeri koju je uobičajeno karakteristično ispod glasa otpjevao Bogović,gitarama u maniri Summersa uresio odlični Brkić,a sjajan instrumentalni jamm u Stančićevom aranžmanu slušamo na vezi Hrastek-Fileš. Zbilja odlična ploča sa kanonadama vrlo dobrih Jajinih autorskih finesa kod osobnih mi favorita Neka Te Ništa Ne Brine,Nove Cipele i Neki Moji Prijatelji,a tek za nijansu slabije segmentiranje nude Moderna Djevojka,Zagreb ili Sam,koje uz nedjeljnu pustoš opjevanu u gore naslovljenoj,sasvim opravdano zauzimaju visoku poziciju kompletne domaće diskografije,a ne tek za toliko spominjanih novovalnih godina.
Definitivno ponajbolje od banda koji nešto slično niti izbliza u budućnosti neće ponoviti.

dario b. // 28/09/2025