Najpoznatija građevina koja tematski pripada ovim redcima,nalazi se u Washingtonu,ogromno je zdanje bijele boje i naziva,te je trenutno dom najperfidnijeg vođe nacije Angla,Sasa i svih ostalih sa adresama u federaciji 50 država smještenih između Atlantika i Tihog oceana.
Znatno važniji i napredniji sin spomenute nacije,Frank Lloyd Wright,osmislio je i projektirao kuće koje žive sa prirodom,bedeme "organičke arhitekture" među kojima ističem Kuću slapova,mnogo ljepšu od od gore spomenute neoklasične grdosije.
A onda,sa druge strane,Vir,Kaštela,ma zapravo svi krajevi Lijepe Naše,vrište zidanim zdanjima podignutim bez prismotre zakona,proizvoljno i bez građevinske dozvole,utječući kasnije na prostorne planove mjesta i gradova gdje su nikli - vlasnici istih debelim bi omotnicama podmazali načelnike i gradonačelnike i time ishodovali potrebnu dokumentaciju za,hvala Bogu,a što drugo nego logičnu naknadnu legalizaciju već oličenog objekta izolirane fasade.
Najrazličitije kuće zaslužile su se naći i u naslovima rado slušanih pjesama,a naglasak stavljam na ove.

HOUSE OF FUN - Madness (1982)

Dva velika hita ekipe koja je "ludilo" svela pod normalno i uspješno,tiču se upravo kuća.
Our House je popularnija,značajnija i uistinu bolja pjesma,no ovdje odabrana preteže sa simpatijama,lucidnosti i zaigranim duhom,te je stoga i dospjela na čelo ove kolone. Skupina iz londonskog Camden Towna uplovila je na scenu sa obnovljenim zavjetima jamajkanskog ska stila i zvukovlja,te ga inkorporirajući sa pop volumenima novovalnih 80ih šakimice uspješno i bezrezervno dijelila, dobivajući zauzvrat rijeke rasplesanih sretnika na ulicama,po klubovima,ali i kućnim odredištima,podižući (sobnu) temperaturu do usijanja.
House Of Fun zvuči kao da je pisana u okruženju zabavnog parka gdje miriše šećerna vuna i dominira buka uzbuđene i zadovoljne djece - čak i tempo odgovara redu za rollercoaster,klavijature iskaču iz šarenog grma zajedno sa Suggsovim vokalom,dok ih slijede pustolovni brassovi ležerno stilizirani u tipičnoj maniri družbe iz sjeverozapadnog Londona.
Ludilo očekujete od luđaka, čak i kada to nema veze sa kliničkom dijagnozom. Da, i to je moguće.

DAFT PUNK IS PLAYING AT MY HOUSE - LCD Soundsystem (2005)

Iz imaginarija i pretežno britkog glazbenog uma Jamesa Murphyja,sve se najčešće svodi na genijalnosti i maestralne zvučne zapise.
Prvim albumom LCD Soundsystem (2005) skrenuo je pažnju na vlastite originale,bogate ideje i izvor umjetničkih perpetuuma,te se odmah istaknuo,a uskoro i potvrdio,jednim od najznačajnijih persona novije glazbene povijesti.
Ova pjesma je referenca na video spotove Daft Punkovih numera Around The World i Da Funk,a glazbene simetrale povučene isključivo i samo Murphyjevim rukama,sjajan su disco pogled kroz prizmu šarenih novomilenijskih electro niša. Možda se i ponavljam jer sam Jamesove uspješnice već uvrštavao na soundtrackove,a razloga je pregršt - ako primjerice idem kronološki od 60ih naovamo,pravu njujoršku vibru,bit i šarolikost primarno nalazim kod Lou Reeda,Davida Byrnea (istovremeno i kod Blondie, te Ramonesa), TV On The Radio i naravno,frajera čiji urbani svjetonazor svijetli poput reflektora na stadionima Yankeesa i Metsa; homerun je davno postigao,from coast to coast poentirao dok se Jalen Brunson nadmetao po školskim dvoranama,a play of the day ubilježio više puta - naravno i sada,iskoristivši asistenciju Daft Punka za proboj velike glazbene priče,svirane i igrane u već nekoliko finala.

"When Daft Punk is playing in my house,my house
You got to set them up kid,set them up"



ROADHOUSE BLUES - The Doors (1970)

Sa istoka se prebacujemo na američki zapad,točnije jugozapad,gdje je Robby Krieger smislio nadaleko poznati gitarski uvod u pjesmi koja će postati jedan od upečatljivijih Doors hitova.
Roadhouse Blues sa Morrison Hotela (1970) prava je jahačica ceste,brži blues prezentiran na Doors način kojim,izuzev već spomenute gitarske teme,dominira Manzarekov klavir (za razliku od uvriježenih orgulja) uz gostujuće uloge Lonnieja Macka na basu,te južnjački infiltrirane usne harmonike Johna Sebastiana čiji je dušak fantastično odmjeren i začinja melodiju kao psovka svađu. Jim je izražajan,temperiran i dinamički sjajan,te je slušajući ovaj komad lako zaključiti kako je njegovim preranim odlaskom glazba zbilja puno izgubila.
No kako je i sam pjevao i pjevanjem u vječnost zašao:

"The future's uncertain
And the end is always near".

Blues su mnogi stvarali i svirali,a za ovakav njegov produkt većina tog mnoštva prodala bi i znatno više od duše koju je Robert Johnson ustupio nikom drugom,doli samom vragu.

ROCK THE HOUSE - Gorillaz (2001)

Gotovo sve prije navedeno o maestru Murphyju,može se vezati i uz neponovljivog Damona Albarna.
Skupina nazvana po velikim čovjekolikim primatima koji obitavaju u šumama i ujedno band koji je kao glavne aktere isturio animirano društvance zanimljivih karakteristika,vlastitu su kampanju započeli albumom Gorillaz iz 2001. godine,odličnim debijem gdje se kao singl ističe cool numera Rock The House.
Čest slučaj i prokušana formula i ovdje je upalila - dobar sample (rogovi),odlična produkcija,gostujući rap vokal(Del The Funky Homosapien), poneki sočan aranžman na klavijaturama i eto sigurnosti u često pojavljivanje na radio valovima.
Damon vrlo rijetko griješi,a ako se greška i omakne,nema straha od nekih težih posljedica. Ovdje se od zabave kuća dobro tresla,a rodio se uspjeh koji će nadalje samo rasti.

HOUSES OF THE HOLY - Led Zeppelin (1975)

Slušajući opetovano ovu sjajnu stvar sa jednako takvog Physical Graffiti (1975) albuma,ne mogu se oteti dojmu da se kao takva mora sviđati ljubiteljima rocka,hard-rocka,ali i bluesa i američkog južnjačkog zvuka,jer sadrži elemente svega navedenoga,a možemo čuti i zanimljive Pageove akordne izmjene na tragu jazza.
Sam naziv pjesme istovjetan je prethodnom albumu iz 1973. godine,a jam sessioni prije snimanja ploče (plus još i raniji) iznjedrili su ovaj galantan svirački prikaz osmišljen od najboljih,u kojem krilatica ako su Page i Plant rock,onda su Jones i Bonham roll,u potpunosti odiše smislom.
Najzad,kut iz kojega kreće karakterističnim grafitima ukrašena rock prezentacija možda i podsjeća na start kakav su često imali Stonesi,no prljave sinkope,gitarske brazde,krupni kadar Jonesovog basa i Plantovi vokalni skokovi do nebesa razjašnjavaju nam,naćulimo li tek i pola uha,da se ipak radi o štovateljima korpulentnijeg i jačeg sounda,ustoličenog na ponajboljoj duploj ploči rock središnjica od 70ih naovamo.

"Let me be yours ever truly
Can I make your garden grow?"

BRICK HOUSE - The Commodores (1977)

Tek koju godinu nakon Zeppelinovih Graffita,objavili su Commodoresi istoimeni album (1977) sa ultimativnim hitom Brick House i osvijetlali njime obraz tamnoputom funku.
Iskreno govoreći,nikada nisam provario lik i djelo Lionela Richieja i njegove srednjestrujaške,ponajčešće dramatično emotivne srceparajuće pjesmuljke - ovdje je srećom mlađahni Lionel u posve drukčijoj epizodi,budući slušamo Waltera Orangea u ulozi pjevača i bubnjara,ritmička sesija je funky gipka,odlične brass linije potiho,ali svejedno žare i pale (eto dakle i pohvale Richieju,jer je odsvirao saksofon) i Motown je ubilježio još jednu pobjedu na domaćem terenu u L.A. eri kompanije.
Sigurno nije dobacila do čvrstih temelja S.Wondera primjerice,no ova je "kuća",postojana i slikovita,ovjekovječena (pre)dimenzioniranim stihovima:

"Ow,she's a brick house
Yeah,she's the one,the only one,built like an amazon"

THE HOUSE IS ROCKIN' - Stevie Ray Vaughan and Double Trouble (1989)

Gorillazi su kuću zatresli plesom umjerenog intenziteta,a Stevie bržim boogie-woogiejem u kojem je priključivši odličnog Reesea Wynansa na klaviru,kao punopravnog člana Double Trouble karavane tih godina,ujedno odao počast klavirskom geniju J.L.Lewisa,ali i ciljano se odmakao od dotadašnjih isključivo blues manevara kojima je izdominirao znatno poznatije gitarske kolege, naravno ne samo tog žanra.
Samo godinu nakon objavljenog In Step albuma (1989),na kojem se zibaju taktovi ovog zgoditka kućne zabave,fantastični virtuoz neprocjenjivo zaobljenog gitarskog tona,stradati će u helikopterskoj nesreći u dobi od niti 36 godina,a sretni smo što između ostalih,postoje i video zapisi koncertnih winnera sa Austin City Limitsa (1983. i 1989.) kao (jedna od) uspomena na natprirodnu,a ipak savršeno razumljivu SRV sviračku ingenioznost.

COUNTRY HOUSE - Blur (1995)

Četvrtim albumom londonski geekovi smješteni pod oblakom Britpop lokaliteta,dali su naslutiti da od njih najbolje tek dolazi.
The Great Escape (1995) ponudio je svu prepoznatljivu Blur direkciju kroz frontalnost engleskog humora,razbarušenu dovitljivost pri sviračkom izražavanju i ova ploča doista funkcionira kao pola Damon,pola Coxon po pitanju zasluga,uvažavajući pritom doprinose univerzalno pouzdane,katkad poželjno kaotične i vatreno tempirane,ali i osjetilno naglašene James/Rowntree ritam sekcije.
Country House je uostalom odnijela pobjedu nad Oasisovim Roll With It singlom,čime je bitka za Britaniju ušla u novu fazu i nametnuti otočki dualizam biti će verificiran rapidno uzlaznom stvaralačkom putanjom sastava kojega već pri ulasku u sredinu 90ih,bogata krivulja vrele idejne osobnosti plasira na mjesta na kojima se ovi gradski dečki osjećaju kao kod kuće,makar ovaj put to bilo u seoskom okruženju.

"He's got a fog in his chest
So he needs a lot of rest in the country"



HOUSE OF THE RISING SUN - The Animals (1964)

Američku folk tradiciju koju čak ne možemo precizno smjestiti u datumski okvir nastanka,a koja pouzdano otkriva kako se autor stihova našao u svojevrsnoj životnoj agoniji u New Orleansu,prenio je Eric Burdon asocijativno blueserskim glasom i poslovično karizmatičnom dinamikom,na teren kojim je Alan Price prodefilirao čitavim trajanjem pjesme fenomenalno odsviranim orguljama,postavivši se kapitalnom dionicom na vrh i (možda) time oslobodio energiju,prostor i apetite Jonu Lordu,koji će nedugo potom zasjati kao apsolutni vladar instrumenta sa crno-bijelim tipkama.
Burdon i Animalsi su specifičnim kvalitetama izgradili vlastiti R&B zvuk blueserskog rukopisa i premda su input psihodelične tvorbe znali odlično provući u značajne hitove,posuđenica iz američke tradicijske pjesmarice ostati će,a što je pomalo i kuriozitet,prva i najveća uspješnica iznimno talentiranog banda koji je trajao nažalost tek poput filma kraćeg metra.

THIS HOUSE IS EMPTY NOW - Burt Bacharach & Elvis Costello (1998)

Prazna kuća i praznina u srcu, sadržaj je i siže ove lijepe orkestracije koju prati inspiracija Costellovog glasa.
Maestro je iz godina stvaralačkog mirovanja izvukao skladateljskog i pjevačkog prvaka Burta Bacharacha,te su nakon suradnje na pjesmi God Give Me Strength (za film Grace Of My Heart iz 1996.),istu upotpunili odličnim albumom Painted From Memory (1998).
I ako je God Give Me Strength nastala prva i značila zagrijavanje za finale,ostatak navedene kolaboracije potvrđuje obostranu klasu sa nepogrešivim Burtovim autorskim metodama pop-jazz vidovnjaka i sjajnim Elvisovim pjevanjem koje ulazeći iz visokih dionica ka niže baritonom obojenim sekvencama,nemalo podsjeća na blistave vokalne tehnike Davida Bowieja (This House Is Empty Now).
Toplo,šarmantno i emotivno,sve ispod toga bilo bi sitniš,znamo li o kakvim se glazbenim gigantima radi.

"It's funny how my mem'ry
Will bring you so close then make you disappear"

dario b. // 28/09/2025