Svima nam se znalo dogoditi,a slučaj je isti i u sadašnjem vremenu,da započeto,slučajno,namjerno,jednostavno spletom okolnosti,naravno i objektivnim pojavama uvjetovano,ostavimo za sutra,čime ponešto negiramo znanu nam izreku.
Zatim imamo i onu da je svaki početak težak,a to koliko i stoji,toliko zapravo odražava vrijeme u kojem živimo - ubrzano, nestrpljivo, stresno i uglavnom nas ojačava,hajde da si malko ubrizgamo zrno utjehe.
A onda,logičnim slijedom stižemo do kraja.
E tu su ipak prilike,navike,stanja i zbivanja generalno kompleksnijih odlika,premda nam kraj može značiti i olakšanje,spas,pobjedu ili vrhunac.
Između početka i kraja vremenski je period najčešće jasno određen i uvjetovan,katkada i imaginaran,nepredvidiv,a ono što nitko i nikako ne može negirati,to je riječju život koji živimo i vodimo,svima nam šarena zbilja.
No dobro,da ne duljim,hajdemo vidjeti kako se započinjalo i privodilo kraju.

THE BEGINNING - Seal (1991)

Debitantski album Seala uvijek ću imati među najdražim plesnim uradcima ikada snimljenim.
Markantan i moćnoga glasa,Seal bješe dobitna pojava na britanskoj sceni početkom 90ih - osim glasovnih mogućnosti,posjedovao je i stvaralački talent,hitoidni njuh i sreću da je uza se imao Trevora Horna (Yes,Buggles,Art Of Noise), sposobnog dopremiti moderan,podatan i neuobičajeno ukusno kostimiran zvučni pokrov,a što će istoimeni prvijenac (Seal,1991) katapultirati zasluženom uspjehu,velikom ulovu publike i hypea,kao i brojnim priznanjima. Ne mislim da je to bila tek početnička sreća, pjesme poput Crazy,Killer,Future Loves Paradise,The Beginning,teško možete osloviti slučajnošću,pogotovo okupljene na istome albumu; otvor koji pronalazi soul spona Sealovog glasa u pjesmi The Beginning,poslužiti će okretajima Hornovih studijskih gumba i inih pomagala,te će trijumfirati sa širokim i fluidnim soundom,dok melodija u svojem korijenu skladišti funk dekor,fraze i metode.
Početak kakav se rijetko viđa!

ANNA BEGINNS - Counting Crows (1993)

Iz Kalifornije s ljubavlju,tako bih mogao sažeti odličan debi album banda koji je započeo, poput Anne u pjesmi,svoju odiseju glazbenim morima.
Kolovoz upravo teče,a August And Everything After,čije se produkcije ne bez dobrog razloga uhvatio veliki T Bone Burnett,integrirati će lijepu ljubavnu emociju i sve što je okružuje,u veliku većinu odličnih melodija ovog albuma - Duritz vrlo dobro barata svojim glasom,začudo je uvjerljiv kada se ogrebe o patetiku vlastitog teksta,te može biti spokojan jer kao osigurač ima odličnu obranu i vezni red uigranog banda velikih kapaciteta,sviračke impresije i kondicije.
Pitam se jesu li ovakvi taktovi potaknuli bivšeg ministra da isprazni pištolj za vožnje slavonskom ravnicom?! Ili krivica ipak počiva na plećima The Band/Dylan/R.E.M. ažuriranja?
Možda bi pomogao joker publika!

THE BEGINNING OF THE END - Nine Inch Nails (2007)

Trent Reznor je dokazana klasa!
Zaštitni znak uvjetno rečeno novijih glazbenih datuma,tamnih afiniteta osobenjaštva navedenih u impulsu Depeche Modea,JAMC,Princea,The Carsa,Devoa (njegove riječi citiram), podigao je industrial udarac svojih Nine Inch Nailsa situacijskom inteligencijom kakvu imaju Byrne,Costello ili James Murphy primjerice.
A band mu je najlakše bilo staviti pod krov heavy metala,u kategoriju gdje je zavrijedio dvije Grammy nagrade; početak sastava seže još na kraj 80ih,odakle će Nailsi raspirivati žestoku i uvjerljivu,bombardersku glazbenu stihiju,što će dovesti do brojnih suradnji - Bowie,Peter Murphy (potražite live sa Reptile,ili Iggyjevom Night Clubbing),filmski zgodici za Finchera i Guadagnina,gdje je i započela konstantna dominacija sa još jednim genijalcem,Atticusom Rossom.
Odličan sastav bez milosti,bez ograda,ali sa čvrstim ugrizom energije,maestralne produkcije i progresije na kakve ne nailazimo često,zatresti će kvalitetom poput tsunamija i to ne možemo ignorirati.
Slušajte početak kraja,iz mraka su nastali,u mraku će i okončati!



WISHFUL BEGINNINGS - David Bowie (1995)

Album Outside,na kojem boravi ova pjesma,kritika je mahom registrirala lošim,tankim,promašenim. Tu sam ipak,kao i u slučaju Second Cominga Stone Rosesa,rado i naglašeno opozicija - Bowie se nakon davnih berlinskih godina ponovno našao sa Brianom Enoom na istoj strani glazbenog studija i isporučili su umjetnički eksperiment očigledno većini nerazumljiv,pa čak i 90ima koje su prihvaćale glazbene mutacije i kreacije težeg narativa.
Konceptualno vižljast i bez filtera,gdje se Wishful Beginnings savršeno uklapa noseći zabilježbe fiktivnog Nathana Adlera,izlaže paradigmu o ubojstvu kao kombinaciji umjetnosti i znanosti,što su kamerom izrazili Demme sa Jaganjcima i Fincher u filmu Sedam (predstavljen javnosti gotovo istovremeno kad i Outside) - Bowiejevi Hopkins i Foster,odnosno Pitt i Freeman,redom su fantastični Reeves Gabrels na gitari,Mike Garson na klavijaturama,Sterling Campbell na bubnjevima,te Kizilcay/Fine na basu.
Ako tražite plitak tematski osvrt pisan perom Nore Roberts,tada ovo nije glazbeni libar za vas.
Od maestra takvo što očekivati ravno je blasfemiji.

WHERE DO I BEGIN - Wilco (2015)

Slušate dakle pjesmu koja traje oko tri minute - prve dvije minute smo u društvu Tweedyjevog vokala i ritam gitare,čak ne akustične,nego električne (ako me uho ne vara,rekao bih da je Gibson SG u pitanju), da bi nastupila pauza i kolektivni instrumentalni završetak kojim sastav po već prokušanom receptu evocira Beatlese i Abbey Road lajtmotive osnažene Nelsovom gitarom i praskom Glennovog bubnjarskog manirizma u stilu Ringove primarno klasične odmjerenosti.
Zbog čikaških velikana i uz njih, bezbolnije sam prolazio različite životne trenutke i faze,kao Picasso ružičaste i plave,mračne i svijetle,ali sa njima u zaleđu i teško je bivalo lakše - Wilco su terapija i izlaz,osobno mi mnogo više od zadanog okvira definicije banda.

"From where we end
To where do I begin"

WAITING FOR THE STORY TO END - Freak Power (1994)

Prije negoli će postati planetarno poznat kao Fatboy Slim,Norman Cook je oformio band Freak Power u kojem je svirao bas,skladao,producirao i pjevao, miješajući znalački kriterije funka sa soul postulatima,kao i acid-jazzom u uzlaznoj putanji tih godina,ovdje moderno klupski kodiranim i udaljenim od počesto dosadne žanrovske samodopadnosti.
Vrlo kvalitetno su istjerali dečki plesno raspoloženje začinjeno,nikako zasićeno,groovy basom,odličnim vokalom Ashleya Slatera i njegovom dionicom na trombonu,dok prvorazredni aranžmani klavijatura potpomognuti seksi šarmom pratećeg vokala Jesse Graham pronalaze receptore i signal za ulazak u sve značajnije klupske prostore,gdje će podići raspoloženje i izmamiti glasan usklik oduševljene publike.
Kronologija sastava išla je ovako: prvi album (Drive-Thru Booty,1994) hitoidan i blještav,drugi mi osobno puno draži (More Of Everything For Everybody,1996), a ostali smo zatim bez trećega jer je nastupila era Fatboy Slima.
Hajde nazovimo to svojevrsnim bisom,skroz se uklapa u priču.

THE BITTER END - Placebo (2003)

Instinkt kakav oslobađa sjajna stvar engleskih ljubitelja tame,od samog početka podsjeća na utrku sa vremenom - Molkova gitara označava start na koji spremno odgovaraju Hewittovi bubnjevi,da bi Olsdalovi užurbani trzaji basom bili usklađeni sa gorkim stihovima pjesme: "See you at the bitter end".
Alt-rock gotičari osvojili su me pločom Without You I'm Nothing (1998), a niti Sleeping With Ghosts (2003) nije značajno lošija,tek za nijansu manje mračna i iskričava,progovara o ranjivosti i odnosima,i svirački je besprijekorna,pokazuje zavidnu formu i energiju tria.
Pitam se što vidi Placebo gledajući se u ogledalu danas,više od 20 godina od ploče sa istaknutom numerom?
Prije tri godine izbacili su odličan,upravo povratnički Never Let Me Go album,uživo su još uvijek u top formi,barem je tako zvučalo i izgledalo na toj zadnjoj turneji.
Istinu govoreći,ni za koga ne možemo predvidjeti je li i kada blizu kraju.
Kako god bilo,samo da se izbjegne gorčina o kojoj je Molko pjevao.
Hm,iako...zaslužujući njoj dospio je do odlične pjesme...

UNTIL THE END OF THE WORLD - U2 (1991)

"You lead me on with those innocent eyes
You know I love the element of surprise"

Ako je itko volio i znao iznenaditi,to su svakako bili dečki iz Dublina. Količinu nepatvorenog i ugodnog iznenađenja veličanstvenim Achtung Baby djelom, zapravo nije teško izraziti riječima.
Razlog je jednostavan i jednostavno dokučiv: kada govorimo o tom remek-djelu,ne trebaju nam velike riječi,jer je sam album veći od riječi. I usto,velikih riječi na njemu ne nedostaje.
Neposredni "krivac" u slučaju ove pjesme jest Wim Wenders koji se u potrazi za nositeljima soundtracka za film Until The End Of The World,obratio Ircima koji su boravili u Njemačkoj snimajući ploču,te je pao deal kojim će ovu sjajnu numeru sastav smjestiti na ključni album 90ih,ali i pridružiti Talking Headsima,Lou Reedu ili T Bone Burnettu kao zvučnim postamentima odličnoga filma.
I dok Bono pjeva o zamišljenom dijalogu Isusa i Jude,instrumentalni žanr se podudara sa Wendersovim klupkom avanture,trilera,nježnosti i iskupljenja, oslikanih specifičnim univerzumom Edgeovih gitara i plamtećom fabulom ritma Adama i Larryja, fantastično istaknutom produkcijskim fintama Lanoisa i Enoa.
Ako je suđeno svjedočiti kraju svijeta,tada je ovo vrhunac takve predstave.

"Everybody having a good time
Except you
You were talking about the end of the world"



THE END - The Beatles (1969)

Za istaknuti veličinu,vrijednost i nedodirljivost Beatlesa nije potreban osobiti razlog,no iskoči povremeno,kao ovdje i sada,okidač i povod prisjećanju brojnim neobičnostima kojima su FC Fab Four zadužili i uzvisili popularnu glazbu,dakle i kulturu u cjelini.
Dvije riječi sve govore: Abbey Road!
Kakav kraj putovanja,kakvo finale,posljednji prelazak ceste zajedno,spuštanje zastora na karijeru i postignuće za anale...
I naravno,niz zanimljivosti koje vežemo uz ovu ploču,a tako i uz pjesmu kojom su ušli u ciljnu ravninu.
The End je nastala otprilike dvije godine nakon istoimene epopeje Doorsa (također sjajna stvar), a koja istovjetno imenjakinji,zatvara album na kojem se nalazi; pjesma liverpulske četvorke ujedno je i posljednji studijski zapis realiziran prisustvom svih članova, osebujan session koji se naslanja na Golden Slumbers i Carry That Weight i složena je Georgeova gitarska maestralnost u fantaziji prog realizma osmišljenog u Paulovom snoviđenju,sa jedinim dočekanim Ringovim solom u bajkovitoj pjesmarici grupe.
Kraj bez gorčine,ipak su Let It Be objavili nakon ovoga,iako znamo da je sniman ranije.

"And in the end
The love you take
Is equal to the love you make"

HERE'S WHERE THE STORY ENDS - The Sundays (1990)

Jedna od onih pjesama koje na vidjelo izvlače svjetlo i toplinu koje nosimo u sebi.
Prvi susret s njom vraća me u početni stadij 90ih kada sam u noćnom terminu emisije 120 Minutes u sjetno plavom spotu ugledao Harriet Wheeler koja me kristalno melankoličnim glasom uhvatila u svoju mrežu i tog se zagrljaja i igre žrtve i danas rado prisjetim.
Nostalgični alt-rock teren,dream-pop kružnica ili indie okus po uzoru na The Smiths kuharicu,gdje god obilježite stanište The Sundaysa,podjednako dobro će se snaći; Gavurinove prozračne gitare i prigodno erotičan pjev dražesne i zavodljivo raspoložene Harriet staviti će ih uz rame sa 10.000 Maniacs primjerice,a kao svojevrsnu anomaliju ističem veću popularnost sastava u Americi,nego na domaćem,engleskom terenu.
Osobno nikada neću poreći utisak i intenzivan čuvstveni odgovor dok svira Here's Where The Story Ends,najprikladniji završetak ovotjedog soundtracka.

"And it's the memories of your shed
That make me turn red
Surprise,surprise,surprise"

dario b. // 24/08/2025