Ovakvo što je opravdano isključivo i samo u samoobrani, ukoliko je život direktno ugrožen,te naravno u ratnim okolnostima,a tek u rijetkim državama pod definicijom eutanazije.

U širem kontekstu podrazumijevamo groznu radnju,vrhunac nečovječnosti,izostanak razuma,moralnu uskraćenost i,ako hoćete,poništavanje Božje zapovijedi.
Povijest je takvim djelima svjedočila često i posvuda,ogorčeni smo također svakodnevnom rasprostranjenošću,a nažalost nesumnjivo velikim količinama istih obilovati će budućnost.
Ono što ne samo da bode oči,nego i zabrinjava, prostor je koji se daje takvim vijestima u medijima,nekada prije rezerviranim isključivo za stupce crne kronike,a danas osvajaju klikove istaknutim debelim fontovima,najčešće na naslovnicama; zlo se prodaje bolje i lakše od dobroga.

U raznim situacijama također i u popularnoj glazbi.

KILLING IN THE NAME - R.A.T.M. (1992)

Tresla se brda i doline,rodila se zvijer koja tamani sve pred sobom!
Bespoštedni,energični i frontalni buntovnici iz Los Angelesa,nešto su najbolje što se dogodilo hard & heavy glazbenom predznaku 90ih,no tu ih nipošto ne ograničavam,uvjeren kako band kojem kao malokome kao saliveno stoji ime koje su si nadjenuli,na listi najznačajnijih i najoriginalnijih žešćih pucača uopće,kotira vrlo,vrlo visoko. Osobno ih imam pri samom vrhu.
Bijesna četvorka nije se dala,niti mogla zauzdati,i da su snimili samo ovaj,revolucionarni album,bili bi osvjedočeni osvajači vrhova,a momci su imali tu naviku potvrđivati klasu svakim novim snimkom.
Kombinacija alt-metala i rapa,fantastično glasni i razgovjetni Zackov urlajući stil,opore i olujne Morellove gitare,te ritam sekcija koja na ruku obara najjače bicepse i zglobove svijeta,rezala je ošto i konkretno - direktno i bez pardona,kako svirački,tako i stihovno,obrušavajući se na "to serve and protect" zakržljalu instituciju,od de la Roche počašćenu sa debelim razlogom,famoznim poklikom koji i danas odzvanja:

"Fuck you I won't do what you tell me".

KILLER QUEEN - Queen (1974)

Kabaretski glam-rock biser okovan zapanjujućom simfoničnošću Freddieja i trojice mušketira,bila je zapravo točka kojom su se Englezi,čak okrznuvši i prog-rock sheme,kvalificirali među premierligaško društvo koje od tog trenutka više neće napuštati.
Jedan su od onih jedinstvenih primjeraka koje je gotovo nemoguće oponašati - prvenstveno zbog (ne)klasično dotjeranog vokala,ponajboljeg nam znanog ikada, maestra Freddieja,dramaturški dojmljivog i redateljski visokostiliziranog gitarskog kadriranja Briana Maya,a tko iole razumije glazbu,složiti će se da naoko tiha pozadinska Deacon/Taylor linija vrijedi barem koliko i glasnija frontalna zvjezdana dvojica.
Killer Queen je bio dakle pucanj za start u utrci koja će se pretvoriti u maraton i dečki će sve izdržati,u mnogim etapama izaći i kao pobjednici,sve do dijela koji je na svom samom kraju van našeg voljnog djelovanja i finalnog utjecaja - sraza protiv nepobjedive bolesti.
Kako je živio, Mercury je tako i otišao,uz pjesmu,a posljednje dvije koje je otpjevao bile su These Are The Days Of Our Lives i The Show Must Go On.
I bi tako,viva maestro!

VIDEO KILLED THE RADIO STAR - The Buggles (1979)

"Pictures came and broke your heart
Put the blame on VCR"

Možda samo za kraći period,a i tada samo djelomično, stih Bugglesa iz najpoznatije im,planetarno raširene pjesme,dobija kvačicu i drži vodu.
Instrumentalna i pjevačka punokrvna geek veselica započinje vedrim tonom,istim se nastavlja i vodi nas do općepoznatog refrena koji bi mogao proći i kao podloga glasnom stadionskom sjeveru,tek na bridgeu uplovi prozračna molska finesa - aranžmani su ukupno odlično dorečeni zahvaljujući smislenim potezima Trevora Horna (vokal i bas) i Geoffreyja Downesa (klavijature) i posve je logično da je američka MTV postaja svoje emitiranje startala upravo videospotom ove numere.
Autori su zaslužili svoje minute slave,radio je na koncu odnio pobjedu nad videom,a najviše je profitirala upravo sama pjesma.

PSYCHO KILLER - Talking Heads (1977)

Godine 1977. tada zaigrani njujorški novovalci snimili su album 77,koji ako nije najbolji,onda je barem među najboljih 7 navedenoga ljeta.
Tek su se zagrijavali,a već je kod najpoznatije stvari sa ove odlične ploče bilo jasno kako će društvo predvođeno karizmatičnim frontmanom Byrneom zaposjesti sve ključne baze unutar New Yorka,odakle će granati svoje kulturno-umjetničko korijenje ka svim meridijanima.
Psycho Killer i jest "killer",ne poput neke grozne dijagnoze,potmuli i tihi,nego direktni i efikasni: bas linija Tine Weymouth je među pamtljivijima unutar popularne glazbe,a Davidovo pjevanje i lirski osvrt ka likovima kao što je Hannibal Lecter, utrti će stazu originalnim motivima i stiliziranim glazbenim hiperbolama kao standardu koji će krasiti svaki nadolazeći zvučni nosač banda.
A refren? Vjerujem da se popriličan broj nas potrudio naučiti nešto (malo) francuskih riječi i pojmova.



KILL ALL HIPPIES - Primal Scream (2000)

Bobby i ostatak nabrijane i nabrušene momčadi ponovno se ukipao na svemirski brod pun elektronskih pomagala i zaigrao na dobitnu kartu - pozvali su u goste gomilu prvoligaša poput Davida Holmesa,Chemical Brothersa,Davida Shieldsa i izbacili remek-djelo milenijske dvije tisućite.
Prasak sempliranog bubnja,oštri distopijski zvukovi klavijatura,piskutavi Gillespiejev glas koji u biti ne poziva na zločin,nego ističe pozitivni sumarum subkultura u odnosu na duboko povampireni establišment i materijalizam iz kojih frcaju fragmentirano jednosmisleni tragovi požude i gladi za novcem kojeg nikada im dosta,a što vodi zaključku kojega bivši bubnjar The Jesus And Mary Chainsa ovdje često podcrtava.

"You got the money,I got the soul
Can't be bought, can't be owned"

Apsolutno sjajno,kao i čitavi XTRMNTR - oba palca gore za nažalost često tihu većinu - ni danas se stanje nije promijenilo na bolje,gadovi bi kupovali i prisvajali ono što ne može i nije na prodaju i stoga: Grenland,Panama,ne dajte vragu koji zvuči i izgleda poput klauna i nije sposoban svoju domovinu učiniti moćnom,da vas pokoleba! Nema on tog zlata,a ni sreće,iz tih srazova izaći kao pobjednik!

MY GUITAR WANTS TO KILL YOUR MAMA - The Mothers Of Invention (1970)

Jedinstven lik i razmetni sin gospođe Glazbe,imao je u malom prstu i ritam,i ideju,žonglirao je gitarom i notama kako je htio - precizno,stilski dopadljivo,a katkad i sarkastično.
Zappu doživljavam kao velikog umjetnika,sjajnog gitarista,ekscentrika i degustatora istančanog nepca koji je bio polazišna točka i orijentacija gitarskim virtuozima poput Stevea Vaija,te jedan od onih čiji su koncertni nastupi bili užitak i vrhunac slavljenja glazbe uz veliku dozu humora i zabavljačke postojanosti.
Naveo sam sve čime obiluje i ovaj broj koji "ubija" - pa ako niste raspoloženi za kombinaciju prog-rocka,bluesa i plesnog naramka 60ih,koju "remete" puhačko-gitarsko-ritmički izleti u eksperimentalne vode dobro valovite,možda da si ipak pustite manje zahtjevne,pitke minute.
Kod mene se Zappa vrtio na repeatu.

I LOVE YOU... I'LL KILL YOU - Enigma (1993)

Iako mi je Enigma svirala i prošloga vikenda,ovu duboku ispovijed ljubavi koja seže do potencijalno fatalnog svršetka,nisam imao srca izostaviti.
I zapravo pjesma pjevana iz perspektive nježnijeg spola, prilično egzaktno navodi,zalazeći pritom u opasnu zonu,kažnjivu i uskraćenu za poželjan antonim,koliko pogubna zna biti nemogućnost upravljanja emocijama,pa i onda kada naoko stupanj razuma bubri poput jeftinog klišeja.
I predočimo usput kako je ovakva tematika melodičnu osnovu zaradila kroz ambijent koji osvaja prozračnom senzibilnom meditacijom,sve do trenutka kada nastupi gitarska dionica natkrivena trilerom bržeg plesnog ritma.

"Don't play games with the ones who love you
Cause I hear a voice who says
I love you, I'll kill you"

Te 1993. godine na albumu The Cross Of Changes,okupljene pod istim krovom pronalazimo motive nevinosti,žudnje i,očigledno,gubitka kompasa,dok zaključujemo stihom:

"I love you, I'll kill you
But I love you forever"

KILLING ME SOFTLY WITH HIS SONG - Roberta Flack (1973)

Znatno neviniji kontekst ukorijenjen je pak u krasnom glasu Roberte Flack dok izvodi emociju koja pogađa lirskim određenjem autorskog tria Fox/Lieberman/Gimbel.
Damska povrijeđenost snatri iz svake pjevane riječi,dok Rhodes sound vibrira soul slikama fantastično produciranima i pjesma je,za razliku od Killing Me Softly ploče (izgubila za prsa od Wonderovog Innervisionsa),osvojila Grammy za izvedbu i pjesmu godine (1974).
I onda kada želimo da osobno ostane takvo,privatno i skriveno od znatiželje javnosti,igrom slučaja (ili možda ipak ne) i sudbine,ne ostane takvo; dobro naciljano iz autorskog pera,jer puk voli i traži objelodanjene tuđe sudbe,ma kako škakljive bile,pa sve i da su takve storije izmišljene vizure,biva honorirano i najzad poželjno.
Ostaje stoga pitanje: jesmo li doista sigurni kada je što u životu slučajno?

"Telling my whole life with his words
Killing me softly with his song"



KILLING AN ARAB - The Cure (1978)

Prva pjesma banda objavljena kao singl,nije se našla na debitantskom albumu Three Imaginary Boys (1979), već je mjesto pronašla na kompilacijskom Boys Don't Cry iz 1980. godine.
Prohladni post-punk začinjen odličnom bas dionicom egzistira u Smithovim stihovima,od Camusa ventiliranim u alžirskim zabilježbama (novela Stranac) i tamni je dokument postavljen na gotičkom tlu kojim su Cureovci hodali,posebno u ranoj fazi djelovanja.
No kako to već biva,Robert je zbog imena pjesme poprilično vremena u medijima gubio na pravdanje zbog promašenih napada i pogrešnog novinarskog tumačenja,da bi gotovo 30 godina nakon objavljivanja pjesme ustvrdio kako bi najmanje bolno bilo da je istu naslovio Standing On The Beach.
Ljudska glupost,zavist,neznanje i obijest rezultiraju neslavnim,no evo glasnim i bezrazložnim osudama i kritikama,čak stavljajući umjetnost na kušnju - Cure su bili primorani tijekom koncertnih izvedbi mijenjati tekst u primjerice Killing An Ahab (prema Melvilleu).
I tu dolazimo do paradoksa apsurda,jer mogu samo zamisliti što bi tek Camus proživljavao,da je duže poživio!

TRUE MEN DON'T KILL COYOTES - R.H.C.P. (1984)

I evo zanimljive podudarnosti: album prvijenac ovog sastava objavljen je upravo na današnji dan prije 41 godinu.
Grupa je tada imala ništa slabiju sviračku postavu od godinama već dobro nam znane - gitarama je na ploči ravnao Jack Sherman,dok je bubnjarske palice držao Cliff Martinez. Rezultat zvučne kulise band duguje velikom Andyju Gillu - Gang Of Four genijalac doprinio je ljutom alt-funku sa stremljenjima ka žestokim akordnim bazama.
True Men Don't Kill Coyotes tek će biti početak Kiedisovog vokalnog dramatiziranja,a veliki plus ide majstoru Fleaji i odličnim bas finesama,dok Shermanovi gitarski specijalni efekti,sasvim odmaknuti od Slovakovih,a posve suprotni kasnijim Fruscianteovim viđenjima,kontroliraju stanje na terenu i iskaču iz horizontale poput zečeva iz mađioničarovog šešira.
Ako je za vjerovati im,živjeli su u skladu sa faunom Los Angelesa i okolice.

dario b. // 10/08/2025