Gosti velikog metal paketa koji dolazi 27.I 2011. u Močvaru, trenutno nizozemski, a porijeklom izraelski black-metal band, objavio je peti studijski album koji pokazuje veliki odmak od klasičnog žanra.

Melechesh je black-metal band koji je startao kao solo projekt gitarista i pjevača Ashmedija 1993. u Jeruzalemu, a može se prevesti kao 'kralj vatre' (sa hebrejskog jezika melech - kralj, esh - vatra). Pravilan izgovor ove složenice otprilike glasi 'melekeš', 'meleheš' ili 'melegeš'. Glas 'ch' je identičan škotskom izgovoru 'loch' (u nazivu 'Loch Ness'). Nakon dva demo izdanja "As Jerusalem Burns..." i EP-ija "The Siege Of Lachish" (oba 1995), te debi albuma "As Jerusalem Burns... Al' Intisar" (1996) koji je bio prvi izraelski metal album objavljen za američku etiketu, band se silom prilika 1998. prvo seli u Francusku i doživljava velike promjene. Osim što su postali gotovo nepoželjni u svojoj domovini i nazvani kao poganski 'mezopotamijski metal', napušta ih bubnjar Lord Curse koji odlazi u Ameriku na umjetnički studij (danas radi za George Lucasovu kompaniju ILM), a na njegovo mjesto dolazi Proscriptor, bubnjar malo znanog sastava Absu. On je sa bandom proveo narednih 6 godina, te su zajedno snimili dva albuma "Djinn" (2001) i "Sphynx" (2003), te EP "The Ziggurat Scrolls" (2004). Svi radovi bili su nadahnuti mitologijom drevne Mezopotamije, te mračnim i okultnim temama sumerske i egipatske kulture. Najcjenjenijim radom smatra im se četvrti album "Emissaries" (2006, Osmose Production) na kojem je stalnim bubnjarem postao Xul, no na žalost, ubrzo je band napustio jedan od originalnih članova, basist i prateći vokalist Al Hazred. Album je u nekim metal medijima proglašen albumom godine, a donio je pregršt zanimljivih skladbi poput "Rebirth of the Nemesis (Enuma Elish Rewritten)", "Sand grain universe" ili "Touching the spheres Sephiroth" koje su im postale koncertnim favoritima. Danas su u postavi od starih glazbenika ostali samo osnivač Ashmedi (glavni vokal, gitara, sitar) i Moloch (gitara, buzuki), a uz bubnjara Xula, novim članom umjesto Al Hazreda 2009. došao je basist Rahm. Osim tematikom, Melechesh su specifični po tome što koriste različite žičane instrumente, primjerice sitar, buzuki, te 6 i 12-to žičane gitare s kojima unose duh tradicijskog folklora Bliskog istoka. Momentalno su stacionirani u Amsterdamu gdje žive i djeluju više od desetak godina.

Peti album "The Epigenesis" snimljen je u vrlo kratkom periodu od nepuna dva mjeseca u Istanbulu i 1.X 2010. objavljen je na cijenjenoj njemačkoj etiketi Nuclear Blast (Agnostic Front, Apocalyptica, Belphegor, Blind Guardian, Death Angel, Dimmu Borgir, Keep Of Kalessin, Korpiklaani, Kreator, Nightwish, Nile, Mnemic, Meshuggah, Sabaton, Sepultura...), te odmah pokupio brojne pohvale žanrovskih kritičara kao jedan od kandidata za najbolji metal album godine.

Dok je prethodni, veoma hvaljeni "Emissaries" tek djelomično polučivao njihove tradicijske motive Bliskog istoka, na ovome albumu su se daleko više koncentrirali na 'zavičajnu' baštinu isporučivši dva akustična lagana ambijentalna instrumentala "When halos of candles collide" i "A greater chain of being" koji protežiraju upravo mističnu atmosferu drevnih civilizacija između Eufrata i Tigrisa sa osjetnim arapskim šlihom uokvirenim sitarom i žičanim instrumentarijem. Ova dva instrumentala po ničemu ne sugeriraju da su djelo opakog black-metal banda, već bi se moglo zaključiti da su dio world-music i folklorne scene Irana, Sirije, Jordana i Iraka. Mnogi su vjerojatno očekivali nastavak urnebesne energije sa prethodnika, međutim, ovdje je Melechesh znatno usporio ritam i neke skladbe je pretvorio gotovo u oldschool HM-rokačine poput uvodne "Ghouls of Nineveh" sa minimalističkim doom/stoner referencama, zatim repetativno melodične "Sacred geometry" i "Mistics of the pillar" (sa odjecima vokalnih arabeski i orijentalnim samplovima) koje frcaju klasičnim hard/heavy riffovima i tromijim, uglavnom 1/1 tempovima koji su veoma interesantni zbog specifične i raznolike Xulove tehnike.

Preostali dio kompozicija je klasičnog black-metal izričaja sa ne pretjerano brzim galopirajućim tempovima i relativno pristupačnim konstrukcijama ("Grand gathas of baal sin", "The magickan and the drones", pumpajuća "Defeating the giants") koje su mjestimično prošarane grlenim i mumljajućim zborskim ovacijama i u ponekim slučajevima sa višeslojnim aranžmanima koji upućuju da se band očigledno mijenja ka progressive teritoriju. Udarni moment bržeg tempa sasvim sigurno je "Illumination - the face of Shamash" gdje svi aduti Melechesh izlaze na vidjelo kroz brojne tehničke detalje, prilično zvrzlane gitarske tretmane (puno minimalističkih tremolo rock riffova i soliranja), te vrlo malo vokaliranja. Tehnički najčudnija je "Negative theology" koja prožima raznolike stilizacije od deatha, melodičnih progressive fragmenata, sve do neobičnih ritmova i zavrzlama s podosta jazz elemenata. Naslovna tema "The epigenesis" dolazi na samom završetku u obliku monumentalnog, 12 i pol minuta dugačkog komada gdje u umjerenom tempu Ashmedi i Moloch filaju brojne gitarske i akustične žičane pasaže s vidljivim arabeskama, kristalno psihodeličnim opservacijama i formatom koji više odgovara indie/psycho-rock bandovima nalik na White Hills koji si dozvoljavaju dugotrajne improvizacije. A nije niti naodmet ne spomenuti da u pojedinim trenucima zazvuči kao metalni ogranak klasičnog kraut-rocka s elementima post-rock etike.

Oko Ashmedijevog vokala već se dobrih desetak godina raspredaju polemike da je najslabija karika cijelog sadržaja, ali on očigledno ne može bolje funkcionirati osim prljave imitacije Rob Halforda kada je u najslabijim ciktavo-siktavim izdanjima. No, ako ništa drugo, za razliku od većine black-metal frontmena, njegov vokal je relativno čist s povremenim grlenim urlanjem. Ali svirka cijelog banda je zato veoma kompaktna sa izraženim gitarskim linijama i s podosta kombinacija visokih heavy i onih 'niže' naštelanih black-metal gitarskih riffova, a naposljetku, tu je i bas koji se posve izdvaja svojom čvrstoćom i dosljednim praćenjem vrlo melodične strukture kompozicija.

S vrlo raznolikim stilskim osobinama koje se u niz navrata gotovo potpuno udaljuju od stereotipnog black-metala, Melechesh su po žanrovski sklonim kritičarima iznevjerili tradiciju i ušli u kompromitirajuće eksperimente, međutim, bez njih nema niti evidentnog pomaka. Stoga je klasična black-metal publika ovdje ostala prilično zakinuta spram onih ishvaljenih favorita albuma "Emissaries" jer je težište znatno pomaknutno ka stanovitom remontu stila i zvuka. Za onu pak, drugu audijenciju koja i ne ljubi pretjerano standardni black-metal, ovo je veliko oslobođenje koje prikazuje band u veoma originalnom izrazu koji je pojačan sa kombinacijama psihodelije, thrasha, deatha i vrlo teškim zvukom rocka u sirovom izdanju.

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 20/01/2011