Tamo, davnih 80-ih kad se rasturio meni nikad prežaljeni bend Japan što je uzgred dobio i nezasluženi epitet jednog od najgorih bendova svih vremena po zadrtim rock kritičarima koji nisu šmekali njihov proto-punk/ post-punk/ electronic new romantics egzibicionizam, a potom David Sylvian i pokojni basist Mick Karn totalno okrenuli priču u avangardne smjerove, došao je sasvim drugačiji, četvrti Sylvianov solo album "Plight and Premonition" (1988) u suradnji s pokojnim Holger Czukayom iz njemačkih krautrock čudaka Can. To je bila važna preketnica iz art-pop sfere u ambijent, eksperimentalnu glazbu, psihodeliju i strahovito trome elektronske disonante koje su me oduševile. Htio sam kupiti tu ploču, no nije objavljena u bivšoj Jugi, ali zato ju je imao koprivnički diskofil Kruno Jajetić, nekoć suvlasnik Blind Dog Records, pa vlasnik dućana Šareni Dućan. I baš u to vrijeme, snimio mi je taj kolaboracijski album na audio kasetu jer se bavio sa presnimavanjem raritetnih ploča i nije mu bilo baš najjasnije zašto ja volim Sylviana, a posebice tu ploču. Sjećam se, rekao mi je u njegovom stanu 'tu se ništ ne događa, to je linearna crta bez uzbuđenja'.

Narafski, prevario se jer nije pozorno slušao. Jedno slušanje nije dovoljno, niti drugo, treće, možda tek peto ili šesto, deseto da bi se stekao kakav-takav dojam o genijalnoj umjetničkoj fikciji, u ono vrijeme avangardnoj prethodnici onoga što se danas zove drone, najtromija glazba praktički bez hodova i bilo kakvog ritma, uronjena prvenstveno u ambijent minimalističke strukture. Bio sam razočaran s njegovom percepcijom odlične ploče, nazovimo čak i eksperimentalne mada je sve kod Sylviana bio hrabri eksperiment već sa ranih 20 godina, uključujući i Japan i ono rano vokalno punkersko prenemaganje koje je ustvari i ciljanu kritiku dovelo do toga da ih početkom 21. stoljeća proglase 'najgorim'. Pitam se ja slušajući ovaj Žuđelovićev harsh static noise wall skoro punih 30 minuta jednoličnog krčanja zvuka, istina drone u ubrzanoj varijanti, gdje su nestali bivši psihodeličari, noiseri i eksperimentalisti. Ostavili su Throbbing Gristle u zapećku nakon smrti genija Genesis P-Orridgea i Sleazyja prepustivši se oportunizmu nihilizma. Neki su, znam dobro, otišli na Island i u Irsku, pa i u Finsku, ostavivši nas karikaturno da se žderemo s vlastitim, neostvarenim ambicijama. Ustvari, domoljubljem, jednom najljepšom kreacijom, evo konkretnom, crnogorskom šajbom što lupa u glavu opscenim paradoksima autorskog kredibiliteta koji u ovome slučaju nije točno napenalen, a niti koncizno fokusiran, shvatio sam da je urnebesno minijaturan, sabijen u svega 3 minute početnog uzbuđenja R.E.M. faze 'preskakanja ovaca' pretovarijavujući 'kore za pitu' u cirka sedmoj minuti.

Drago mi je kad od izvođača i autora dobijem neki feedback da sam fulao, promašio ceo fudbal mišlju, djelom, rječju i propustom. Ne bojim se grijehova, sastavni su dio života. Ovo sigurno nećete slušati od početka do kraja jer vam se odma u startu neće sviđati, a fuck, meni se sviđa i uživam u svakom Žuđelevićevom rad, pa makar mu ovo bio čak i najslabiji rad u domeni HNW, ali je vraški uzbudljiv za svakodnevnu panoramu kulise života i snova.

Naslovi: 1. Preskakanje ovaca (kore za pitu) 27:14

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 23/02/2023