Čak 40 minuta za 3 kompozicije doima se poput simfonije. Bilo bi vraški dobro da je tako. I da ima sve one prevrate kakve simfonija ima: uspone, padove, zavrzlane zaplete, rasplete, dramatizaciju, epilog, krešenda... i da na koncu ostavi audijenciju bez daha i nekakvog 'zdravog' razuma što li je to slušala i što je točno umjetnik sugerirao, dakako, sofisticirano u svome velebnom djelu.

Ne bih znao konstatirati da li je ovaj album urađen prije "Overextend" ili nakon njega, ali mi je nekako bolje 'sjeo' i legao jer je malčice drugačiji premda su mu dvije kompozicije obimnih dužina iznad 15 minuta što nikako ne smeta ako se u njima nalazi neka zanimljiva fabula za zvučno putovanje kakvo je vjerojatno zamislio autor. Prva, najkraća "Italo" od svega nepunih 7 minuta otprve će i onog najneupućenijeg odvesti u svijet Detroit techna repetirajućim elanom, ma koga drugoga nego Jeff Millsa otprije 20-ak godina. Sve je isto. Žuđelović je potpuno ukapirao Millsa kao Parni Valjak Stonese; fino plete masnu bas liniju, igru bas 'pedalama' i periodičnim procesima ritma u kojima ne treba očekivati melodiju, ah Bože moj, pa to je prevaziđeno... Nego, ne znam što je točno "1450" od 15 i pol minuta. Nekoliko puta sam preslušavao i krči li ga cvrči-mrči-frči-sikta-fikta kao da mi je hi-fi uređaj krepao od preglasnog preslušavanja, a znam da nije. Ili je loše snimljeno ili je stvarno ovako koncipirano poput elektronskog pop-noisea s pohabanih vinila, recimo Tangerine Dream koji su ponekad praktički bili neslušljivi zbog užasnog konvertiranja tamo nekih gluhih ton majstora u PGP RTB-u i Suzy, nekadašnjim velikim diskografskim kućama u Jugoslaviji. Možda i ne znate, za licencu ploče čekalo se uglavnom po godinu dana za Jugoslaviju, a kad je odobrena, izdavač je dobio originalni master snimljen na magnetofonskoj traci koja se onda snimala na vinil. Eh, sad, tko je bio za tim magnetofonskim trakama u Beogradu i Zagrebu da ih otisne na kalup po kome će se izrezati ploča, bilo je pitanje smjene, a i samog ton majstora. Ako mu se nije sviđala glazba, ostavio je tonske parametre onako kako je netko prije njega štancao, primjerice Lepu Brenu, Balaševića, Terezu ili Olivera. To su super tonski performansi, ha-ha-ha. I ja sam tako mnogo puta kupio užasne otiske LP ploča Steely Dan, The Clash, Stinga, naravno i Tangerine Dream, a ubjedljivo najgori otisak na kojeg sam naletio bila je ploča Yes - "Tormato" (1978) na kojoj sam htio čuti sve one efekte Rick Wakemana kome je to bila zadnja prava ploča s Yesovcima. Znate što sam dobio? Nevjerojatno krčanje i lom frekvencija da nisam znao oli to u nekim sekvencama drnda violončelo ili njegove klavijature, a već je stereo sistem bio koliko-toliko udomaćen u Jugoslaviji. Kad sam se s pločom vratio u trgovinu i žalio da je zvuk katastrofalan, potpuno neupućeni prodavač mi je rekao 'dečec, kaj se žališ, kupil si prljavi rock, narkomani ti tak zvuče, oni ne znaju svirati, ak' hoćeš bolje, imamo nove ploče Đo Maračić Makija i Darka Domjana, a tebi bi se mogla sviđati Srebrna Krila, to je pravi rock'. Jebemti. Nego kaj. Daj mi odma, ali jedva da sam kupio ponešto od toga. Trgovci su prevara, ne vjerujte im. Oni nemaju pojma što prodaju.

"1450" je inače ponajbolja skladba koju sam uz ogroman škripavi efekt, da li namjeran ili slučajan čuo od ovog autora; ima tijek, možda me ta škripa i šumovi varaju... 15 minuta su vrlo fino poredani ambijentalno šarajući dijapazonom progressive shema u kojima ima ponešto plesnog ritma, a najviše psihodeličnih tripova rascjepkanih na fragmente kakve na prethodnom radu "Overextend" nisam čuo. Nešto je posve drugačije, ali ne bih mogao 100% garantirati u kakvoću koja prodire iz svih pora. Da li mi je to Zdena Franjić nešto smandrljano donio na USB sticku kao što mi donosi u zadnje vrijeme ili je sam Žuđelović poželio da ovakva kompozicija ima takav 'harsh' dojam ne bih znao odgonetnuti. A skoro 20 minuta dugačka "Golden drum" s obečavajućim početkom ostaje na obečavajućem početku od kojeg se ama baš ništa ne desi poput obećanja mnogih političara da će neki qrc & palac promjeniti na bolje na ovim prostorima. Kompozicija diže energiju pozitivnog očekivanja. Sad se treba nešto desiti jako dobro. 18 minuta čekanja, stalne repeticije privlačne bas linije, ali ama baš se ništa ne dešava.

Nije niti minimalistička simfonija. Kad bih imao cirka 14 godina i zapalio na techno s prvim 'keksom' i otkačenim iskustvom pijanke s malo travice i lijepim djevojkama, ovo mi baš ne bi udrilo na mladenački senzibilitet tinejdžera. Možda Žuđelović tako hoće da odlijepi od klasicizma svoje male države u kojoj se osim gomile modernih narodnjaka i tek ponekog dobronamjernog punkera praktički ništa ne dešava. Glupo je pričati šta bih ja ili ti daleko kompetentniji na njegovome mjestu. On ovako radi. Probaj ga poslušati i nemoj odustati. Treba ga poslušati od početka do kraja, a ne samo 5 minuta. Sve one škripe i loši performansi su namjerni, tako kaže autor. Ništa nije slučajno.

Naslovi: 1.Italo, 2.1450, 3.Golden drum, 4.Pop (video)

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 16/12/2020