Već peti ovogodišnji album, a treći za Imploding Sounds iz Seattlea zorno prikazuje da je stanje stvari vrlo povoljno i prosperitetno. Što je i dobar uvjet za vlastitu, a i često nezahvalnu samopromociju, ovaj puta stacioniranu u suštu zbilju sa samim sobom, tamo gdje se živi, hoda i dejstvuje. Kako li se može pomaknuti granica između parodije i ironije s jedne, a neutaživog egoizma s druge strane, redovito se pokazivalo u bliskim situacijama, uzmimo za primjer apstraktne i avangardne, pa i eksperimentalne umjetnike. Sklonost je prikazati se što neobičnijim, iznadprosječnim, pa i što manje razumljivim jer otkrivati se do ogoljenosti gubi na mistici i onoj nedokučivoj artističkoj šarži koja ovdje ima komfor aureole, isijavanja jarkih boja i paralelnih kontrasta prikazujući lagodan prostor funkcioniranja procjepa onoga što prividno jeste, onoga što se aspektira i reflektira u osjetilu promatrača/ slušatelja, zatim onoga što sam artist želi dočarati, a u stvari sofisticirano navodi da to sve i nije kao što se čini.

Nepunih 20 minuta, slobodno se može reći, sad već konvencionalnog Žuđelovićevog harsh noise walla pretakanja statične elektronske buke bez nekih osjetnih amplituda od nižih ka višljim registrima (i obratno), svakako nije igra slučaja eksperimentiranja, radikalnog otklona od konvencija propitkujući kojekakve određene ili neodređene estetske (ne)predvidljivosti što ih ne valja brkati s pojmom avangarde. On jednostavno u takvom (ne)određenom pristupu traži nepoznat ishod čak niti ne improvizirajući, već asimilirajući općeniti koncept pod uvjetom da bi mogao imati prikladan siže, ko' što nekad davno tumačiše Kavez 'da se ne razumije kao opis djela koje će se kasnije gradirati i analizirati u smislu (ne)uspjeha, već jednostavno kao rada čiji konačan cilj nije striktno dokučivo poznat'.

Stoga je ovo savršena vožnja u metafiziku serijalizma izbjegavajući ontologiju i performans, pustošenje izazvano eksperimentom i legitimnim izumom relativno slabo identificirane skupine radikalno inovantnih skladatelja, da se ne kaže autsajdera, u suštini svjestan ograničenja i sterilnosti ovakvog minimalizma kojim se ne postiže suprotni efekt, dakako, pogađate - besmislenosti.

Naslovi: 1.Autoportret 19:17

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 28/08/2022