Nelagodan promiskuitet što se rikošetno reflektira na rise & fall, prije svega u hype aspektu silnog prihvaćanja kao nečeg hipsterski grandiozno novog, a onda po pametnjakovićima i ispljuvanog, dolazi na naplatu starom Huck n'Rollu, Justinu Greavesu (Se Delan, ex-Iron Monkey, Electric Wizard, Teeth Of Lions Rule The Divine), te nestalno rotirajućoj ekipi u kojoj je do sada promjenio skoro pa 30-ak članova. Stvar je u tome, osim što ih audijencija smatra smrtno ozbiljnim sljedbenicima Nick Cavea, darkera, katkad Pink Floyda i Swans, koji puta Mogwai, Earth, Anatheme, The Mission, Fields Of The Nephilim i doom/post-rock/ metala, ne uspijevaju ostati dosljedni, neposredni i čvrsti. Imali su nekoliko izvrsnih radova poput "I, Vigilante" (2010) ili "(Mankind) The Crafty Ape" (2012) s kojima je privučena pozornost gornjeg sloja underground scene prezentirajući se za mračnjake i mistike što se šlepalo neko vrijeme sve dok nije počelo vrludanje u potrazi za širom prihvaćenošću, a tu je zametak osnovne greške vlastitih im navlakuša. I sad, nakon relativno dobro usidrenog EP-ija "Ellengæst" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=30235 (7,5/10, 2020) nameće se hipoteza o nekakvom konkretnom povratku Osakaćenog Crnog Feniksa koji bi, huh, trebao ponovno izrasti iz ničega hvatajući vjetar kalibracije slučajnosti inspiracije datog momenta. Prije svega, tu je novi pjevač Joel Segerstedt uz konstantnu pjevaljku Belindu Kordić koja je dobila plodnu vokalnu rolu u ovoj, mora se priznati više glumačkoj, nego li sviračkoj ekipi (za one koji se sjećaju koncerta u zagrebačkom KSET-u www.terapija.net/koncert.asp?ID=11260, 14. svibnja 2011.), a ide na mlin zbog kinematografske strukture koncepta gdje se može koješta švercati. Jer, album traje predugačkih skoro pa 100 minuta sa 12 namjenskih pjesama i jednim bonusom u eteričnoj dijatribi gdje se nije štedjelo na stvaranju pseudo duhovnosti integriteta onog nečeg 'posebnog' što ciljani auditorij traži, pa bili to kraći 'pop' formati pjesama uvodnog spoken-worda "Incantation for the different", post-rocka "Wyches and basterdz", nešto lepršavijeg gothica "Bonefire" na razini The Cure '80's (a i "Everything is beautiful but us" je tu negdje jako blisko uz Explosions In The Sky i pop manipulacijama Cranberries) ili dugačke kvazi simfonije "Rose of Jericho", "Down the rabbit hole", "I'm ok, just not alright" i "The scene is a false prophet" od kojih ova posljednja traje 15 minuta.



Dobro, nije problem u dužinama nego u činjenici da je opći dojam sekundaran izričaj pro et forma kako napucati praznine suhoparnom popunom na račun disonanti da bi cjelina dobila monumentalni flesh premda je sam sadržaj vrlo krhak. Ispočetka se giba prkosnom noir estetikom o Steve Jobsu koji je 'umro sa srebrnom žicom u guzici' koja bi bila fikcijski jače centrirana u nekom drugom svijetu zgroženog odmetničkog stava misliti drugačije i šepuriti se duhovito inteligentnom ironijom, pa pozerski klišejizira glumatajuću zlokobnost uniformiranog bunta onih, nekih 'posebno' usijanih glava što vrte neki jako čudan film, koji, uzgred nema čvrsti gard, poput mračne teme "Blackout77" a'la Fields Of Nephilim s Bauhaus nasljeđem o nestanku struje u Harlemu 1977. godine s umetnutim citatima isječaka iz starih novina kada su na meti bila degradiranja nekih manjinskih zajednica. Tja, koga to više danas zanima? Odnosno, ovo je tek toliko sporadično skretanje da bi se moglo dramatizirati na melodiju "The sound of silence", klasik Simona & Garfunkela i "My heart will go on" Celine Dion u spomenutoj, najduljoj temi od 15 minuta.



Nažalost, sve je ovo lažni groove osjećaj namjerno spore i trome inercije pokušavajući predočiti goruću važnost tog 'posebnog' extraordinary osjećaja kojeg ne kuži baš svatko, nego upravo onaj odabrani slušatelj što se upecao u njihovu mrežu razmatranja svijeta koji se, kako libreto nalaže, nimalo nije promijenio unatoč zastrašujućem vremenu. Čudna je druga ili treća stvar - album je tonski obradio dobro znani meštar Kurt Ballou iz Converge; očekivao bi se njegov udarni šus, međutim dobiva se samo jetko atmosfersko tkanje s raširenom konciznošću koja dodaje onaj prijeko potreban dašak svježine inače suzdržanoj strukturi koja bi s nekim manje spretnim producentom zjapila kao suho riječno korito s tek malo tekućih zavijutaka i blatnjavih buđaka iz kojih iskaču kronkači, žabe, pastrve i lososi u nemogućnosti isplivavanja na glavni riječni tok.

Nesumnjivo ovaj album privlači znatiželjnike i zadrte fanove koji nisu programski usmjereni. Međutim, oni koji su ušli u dovoljno duboku analizu bendovske artističke prostitucije, imaju ovdje štošta toga zamjeriti, otkrivati te prazne pukotine i kojekakve zakrpe i lijepljenja s namjerom stvaranja grande masterpiecea za izdržljive. A ispočetka se čini kao jako zanimljiv album…

Naslovi: 1.Incantation for the different, 2.Wyches and basterdz, 3.Ghostland, 4.The reckoning, 5.Bonefire, 6.Rose of Jericho, 7.Blackout77, 8.Down the rabbit hole, 9.Everything is beautiful but us, 10.The pilgrim, 11.I'm ok, just not alright, 12.The scene is a false prophet, 13.BONUS: No regrets

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 04/01/2023