Prvi put se upoznajem sa Crippled Black Phoenix, projektom Justina Greavesa (Iron Monkey, Teeth of Lions Rule the Divine...), iako im diskografija seže u 2007. godinu (doduše 2007. nisam ni blizu slušao ovoliko raznovrsne glazbe i većina playliste su mi bili Burzum i Darkthrone). Osim prvog albuma koji je najlaganiji u diskografiji, ostali albumi su im (za neupoznate s opusom) neki čudan spoj progresivnog ili čak psihodeličnog rocka, gothica i americane. Mislim da je razlog što sam uopće došao u kontakt s ovim taj što sam slušao nešto drugo sa Season of Mist-a, pa mi se ovo ponudilo kao preporuka sa strane. Bilo kako bilo, preda mnom se našao najnoviji album ovog atipičnog sastava i morao sam ga više puta preslušati kako bih se osjećao komotno pisati recenziju, što bi trebalo biti indikativno samo po sebi. Album otvara pjesma 'House of fools', nakon kratkog trubačkog uvoda, i gitarskog prelaza otprilike najavljujući što u ovom albumu možete očekivati, ranoCave-ovsku fascinaciju western muzikom, koja je obavijena u veo atmosferičnosti i gotičkog senzibiliteta, sa pozamašnim uplivom čak Pink Floydovskog pristupa aranžiranju pjesme, ovo zadnje će postati očitije kasnije na albumu. To pjevanje me najviše muči. Negdje između 'Red right hand' i 'Where do we go now but nowhere' i toliko očito da prelazi granicu homagea, i prelazi u nonšalantno uzimanje. Idemo dalje. Pjesma 'Lost', meni osobno najdraža na albumu, zvuči nešto kao ukalupljena verzija recentnijeg Earth-a sa vokalima, praćeno rafiniranijom adaptacijom zvuka jednih Those Poor Bastards, samo prilagođeno ovom, amo to nazvati Steve Von Til-ovskom dijelu miksa koji ovaj sastav miješa li ga miješa. 'In the night', stvar koja slijedi nastavlja ovaj atmosferični miks na međi između žanrova, sa odličnim ženskim vokalima. Cijelo vrijeme mi se slušajući ovaj album vuče misao 'pa dobro gdje sam ovo već čuo'? Masa Floyda u solaži ove pjesme samo potvrđuje ovu neugodnu misao koje nikako da se oslobodim.



Na koju će me pjesmu podsjetiti četvrta 'Cry of love'? -pitam se dok zavijajuće floydovske solaže privode kraju 'In the night'. Odgovor je na Mission-e sa malo Fields of the Nephilim-a, ili čak kad su u pitanju verse gitare- The Cure. Ono što mi je na prvo slušanje sve odreda bilo interesantno, u stilu 'gle što su smiksali', me sada tako prokleto iritira. Sjećate se Tria Gušt? Pa evo vam gothic/rock varijante toga. Medley svega u novom ruhu kao da se sakrije. Peta 'Everything I say' je još najoriginalnija na albumu, mada se i njoj rani Cave cijedi iz svake pore stvari koja je malo više u nekom Death Country stilu, sa atmosferičnim delayanim gitarama. Nešto kao upbeat Sons of Perdition potopljenim u ranog Cavea da upije preko noći, sa solažom koja mi zvuči kao flojdovska obrada solaže iz 'Great ocean road' od Gatheringa. Šesta, i najkraća pjesma '(-)' je intermezzo, dok je predzadnja 'The invisible past' skoro pa post-rock atmosferični komad. Album zatvara obrada Bauhaus-ove 'She's in parties' koja na ovako spor i atmosferičan album dođe kao WTF moment, ponajviše jer bi možda i bila dobra da su je obradili u stilu albuma, ovako dobijemo puku reprodukciju pjesme kojoj niti je što dodato niti oduzeto.

Na kraju ostane dobar pokušaj, kojem samo akonto truda koji je neminovno uložen u ovaj album i nekakvog općenitog dojma moram dati solidnu ocjenu, jer sam siguran da stvari koje me iritiraju neće smetati većini ljudi kojima bi se ovo moglo svidjeti. Zar smo zbilja došli do ovoga? Da si glazbeni izričaj biraš tako što ćeš ispisati desetak imena, prikačiti na pikado ploču, i onda sa povezom preko očiju gađati dok ne pogodiš 3? Album je dobar nesumnjivo, ali sve što ga takvim čini ste već čuli kod izvornih autora, i nažalost taj nedostatak individualnosti pokopava ono što se isprva činilo kao odličan album.

Popis pjesama: 1.House Of Fools, 2.Lost, 3.In The Night, 4.Cry Of Love, 5.Everything I Say, 6.(‐), 7.The Invisible Past, 8.She's In Parties

ocjena albuma [1-10]: 7

marko šiljeg // 07/12/2020