Do sada, ovo je bio najdulji vremenski period očekivanja novog albuma belgijskih Enthroned. Čak 5 godina. Pomislilo se skoro i da su se razišli, neko vrijeme niti na FB stranici nisu objavljivali informacije, ali su nastupali nakon puno mekšeg albuma "Sovereigns" (2014). U biti, vođa Nornagest (glavni vokal, gitara, efekti) je imao kreativne obračune s gitaristom i basistom, dao im nogu u tur i uposlio dva nova lika - Shagãla (gitara) i Norgaatha (bas, vokal), tako da su ostali u onoj postavi s 3 gitare (treću svira vjerni Neraath koji uskače i kao elektroničar - klavijaturist). Naime, black metal doživljava bitne promjene kao i svaki drugi žanr, a Nornagest nije tu samo da štanca staru frazu po tko zna koji puta jer se debi album "Prophecies Of Pagan Fire" (1995) smatra za jednim od bitnijih u žanru prije nego što je bubnjar Cernunnos izvršio samoubojstvo 1997., da bi sudbinu benda oivičio iste godine "Towards The Skullthrone Of Satan" sabran od snimaka s probi i gotovo prestao s radom. Teškom mukom su se povratili iz konfuzije i uspjeli ostati na čvrstim nogama objavivši potom 10 albuma u relativno dvogodišnjim periodima doguravši do 26 godina postojanja. I sad, što je sasvim izvjesno, logično i opravdano, Nornagest se zaželio osvježiti vlastiti izraz s post-black elementima, a kao što je bilo vidljivo i na ranija dva sjajna albuma i s atmosferičnijim djelovima, tako da u principu ovaj 12. album je još najmirnije izdanje, koliko je to nespretno reći za bend ovakvog kova. Jer, kao što više nema vitalnijih karika u pratećim vokalima, tako su nestali i oni čuveni gregorijanski napjevi koje nikako nisu uspjeli autorizirati vlastitim trade-mark pečatom, na žalost. Pojavljuju se tek sporadično kao sjetno prisjećanje u jednoj jedinoj pjesmi "Aghoria" koja zvuči kao duboki povratak u namjernu lo-fi producentsku potku Burzuma i Xasthura, a domicilnu infrastrukturu čini kompleksniji spoj minimalizma, kako bi ga, da je Lou Reed živ i da je kojim slučajem preferirao black metal, možda i kreirao. Black metal je, zna se, jedan od najomrznutijih žanrova metala (i rocka općenito) isključivo zbog, navodnog satanizma o kome se vječito spore oni koji ustvari i ne znaju poantu čitave metafore. Stavljajući postrance daleko veće i zlobnije mediokritete poput pop i imbecilnih rock, pogotovo 'indie' i inih medijsko-političkih zvijezda koje su mahom daleko nastranije, jednostavnim prirodnim odabirom se dolazi do spoznaje da black metal izuzev drastičnih Burzumovih ispada na društveni klatež i nema nekih bitnijih utjecaja osim da ga se groze oni koji pojma o njemu nemaju, a takvih je, iskreno govoreći na milijune. Enthroned kao jedan od najvažnijih i najutjecajnijih izvođača žanra, ali neznatan i relativno nepoznat širem, čak i klasičnom metal auditoriju, ponovno baca morbidne vizije i proročanstva na tmurnost i turobnost života opscenim sadizmom vrištanja i grgutanja preko kojeg dolaze i pjevane dionice što u kompletu imaju posebni tretman poput propovijedi. Uvodni atmosferično zlokoban i lagan instrumental "Ophuisa" najavljuje bitan pomak ka post-black sferi koja se otkriva gotovo u svakoj kompoziciji s učestalim izmjenama pogrebnog marša i furioznog grindcore galopa skakajući iz krajnosti u krajnost, to jest, uskrsavajući iz smrti u život i obratno šibajući ledenim i zastrašujućim izobličavanjima. Stoga je stvoreni zvuk vrlo neudoban i namjerno oblikovan užasima kakofonije tamnih drhtavih gitarskih tremola, staccato ambijentima, nasilničkim riffovima i obrednim bubnjarskim stigmama pokazujući da je ponekad i malo više nego dovoljno.



Za to vrijeme "Hosanna Satana" tvori skup tema o smrtnoj kazni himničnim elanom stavljajući ovu kratku pjesmu od svega 2.16 u sam epicentar nakon kojeg u mahovima dolaze ekscentrični krugovi atmosferičnih stilizacija s redovitim otklonima iz tradicionalnog blacka u blackened, post i depressive ne zadržavajući se previše u svakome od njih. "Oneiros" i "Silent redemption" (vrlo pamtljiv refren 'ako se plašite smrti, umrite odmah') kombiniraju upravo navedeno, "Vapula omega" se vraća na gusto zbijene blastbeatove, a kraći predah "Beyond humane greed" uranja u dvije epske, završne teme "Smoking mirror" i najdulju "Son of man" od 9 punih minuta satkanih iz nekoliko stavaka kreirajući kompleksniji pristup ka aranžmanu.

Svoju tamnu magiju brutalne agresije i opake atmosferičnosti bend je podigao za barem još jednu stepenicu višlje. Počevši od vrlo prikladnog naslova koji jasno opisuje sadržaj - zapaljenu solarnu vatru s izoliranom hladnoćom i tromošću koja prijeti ne opasnoću od opeklina, već od smrzavanja. Konceptualno, sastavljen je od 9 zasebnih pjesama smještenih u različite vremenske epohe i različita iskustva ljudske svijesti o ritualnim prezirima, neizbježnosti smrti, inspiraciji zenskim učenjima Hakuina Ekakua o srži postojanja, sve do vizionarske najave Lucifera kao donositelja svjetlosti i to ne onako kako ga doživljavaju mase, već kao izvora mudrosti i slobode u svijetu.

Sve ono što su Enthroned brusili četvrt stoljeća, ovdje se saželo u art spojivši divljaštvo s ledenom i tamnom ljepotom u kojoj ima i oluja, vrtložnih zidova bijesa, svireposti, nasilja, ali i čistog mira i meditativnog transa. Skoro pa savršeno u aspektu modernizacije žanra.

Naslovi: 1.Ophuisa, 2.Hosanna Satana, 3.Oneiros, 4.Vapula omega, 5.Silent redemption, 6.Aghoria, 7.Beyond humane greed, 8.Smoking mirror, 9.Son of man

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 08/06/2019