Kraljevi death-metala sa osmim studijskim albumom nakon 8 godina pauze napravili su najneobičniji rad kojim su posve iskoračili iz žanra upustivši se u industrial, eksperimente i plesne ritmove.

Na ovaj dugoočekivani rad najpopularnijih predstavnika death-metala osuti će se drvlje i kamenje starih fanova otprilike slično onome što je zadesilo Metallicu kada je objavila komercijalni "Black" album, ili još bolje, onaj neobični eksperiment sa albumom "St. Anger". Ili pak, iz daleke povijesti kada je Bob Dylan prešao na kršćanstvo i električnu gitaru... Ovakav preobražaj vjerojatno nitko nije očekivao i na prvo slušanje mnogi istinski ljubitelji deatha, a i Morbid Angel ostati će potpuno razočarani tako da velika većina više nikada neće poželjeti staviti cd u player. Međutim, "Illud Divinum Insanus" ima veoma inovantan, avangardan i poseban zvuk, ne samo u opusu benda, već i na cjelokupnoj metal sceni.

Kada se nakon prethodnog albuma "Heretic" (2003) u postavu ponovno vratio David Vincent (bas i vodeći vokal) koji je obilježio najkreativniji i najkomercijalniji dio karijere sa prva četiri albuma, mnogi su očekivali da će se bend vratiti na stare proslavljene faze debija "Altars Of Madness" (1989) koji je po magazinu Terrorizer proglašen najboljim death-metal albumom svih vremena. Ili barem na uspješnu formulu trećeg "Covenant" (1993) koji je prodan u 130.000 primjeraka i dugo vremena je slovio za najprodavanijeg albuma u death-metal kategoriji. No, novi rad je nevjerojatno iznenađenje. Za nekoga debelo razočarenje, a za nekoga može biti istinsko otkriće. Zavisi kako se gleda...

Tako već u uvodnoj pjesmi "Omni potens" vođa Trey Azagthoth iznenađuje sa mračnim Laibachovskim industrialom sastavljenim od synth linija koje asociraju na samplirani orkestar uz tromu koračnicu bubnjara Tim Yeunga koji ne koristi činele (Yeung je pridruženi session bubnjar iz benda Hate Eternal. Stalni Pete Sandoval nastupa na koncertima). Ne treba zaboraviti da su davne 1994. obradili Laibach na EP-iju "Laibach re-mixes"... "Too extreme!" je novi šok za stare fanove benda. Ovdje Morbid Angel zvuče kao kombinacija Bile, Ministry, Marylin Mansona i Rob Zombiea, ritam je naglašen sa techno bas pedalom i tribalnim minimalizacijama po indijaneru, a gitare su posve u funkciji industrial repeticija. Nema onih žestokih distorzija, već fino produciranih riffova koji u kompletu gledajući odgovaraju daleko mirnijim žanrovima, a veliki dio infrastrukture sastavljen je od elektronskih sekvenci i loop efekata. Na onaj klasičan death podsjete pjesme "Existo vulgore", "Blades for baal", "Beauty meets beast" i singl "Nevermore" s tradicionalno čistim gitarskim tremolima i pedaliranjima, ali se mora primjetiti da je bubnjar Tim Yeung znatno suzdržaniji spram svojih uobičajenih tehniciranja. Pravi ljubitelji deatha odmah će ukapirati da s ovih 20 minuta ne mogu biti zadovoljni jer to nije onaj death koji se očekuje od ovako velikog benda. S pravom im se može spočitavati na mekoći i neuvjerljivosti, no ako kojim slučajem "Nevermore" ili neka od ove četiri kompozicije uspiju barem na djelićak dohvatiti status hita za široke mase poput Metallice "Enter sadman", tada bi priča mogla biti sasvim drugačija jer je očito da su Morbid Angel ovdje napravili velike kompromise i radikalne promjene ka komercijalizaciji zvuka i stila. "I am morbid" i "10 more dead" su znatni otklon od deatha u industrial-thrash s puno pedaliranja, ali ritam je posve spor, čak i tromiji od klasičnog disca i housea. Osjeća se da je Vincent kao glavni vokal mnogo radio na hip-hop naracijama (a spomenuo je da u posljednje vrijeme najviše sluša techno i industrial) što se posebno uočava u gotovo klasično tromom industrial-metal komadu "Destructos vs. the earth/ attack". A u dvije posljednje pjesme, bend se kao i na početku albuma vraća na elektroniku i industrial gdje su gitare još koliko-toliko u klasičnoj funkciji. "Radikult" je komad za disco podije koji počinje šaputavim glasom 'ubij-ubij-ubij-policajca' i razvija se na bazi čudnovatog humpa-cumpa ritma na kojeg su nafilane različite solističke gitarske crtice s glavnim riffom koji mnogo duguje glam-rocku, dok je završnica psihodelično istraživanje industriala sa ponovno sampliranim orkestracijama u stilu Laibacha. Završna "Profundis - mea culpa" je čisti eksperiment s obiljem industriala, hardcore/techno-gabbera i vox-extended tehniciranja.

Evidentno je da su fanovi klasičnog deatha ovdje ostali potpuno razočarani, pa i poklonici thrasha, no... Uobičajen tradicionalistički pristup na ovom albumu je zamjenjen nevjerojatno čistom produkcijom sa eksperimentom koji je očito dodvoravanje širokoj mainstream publici bez mnogo muziciranja za koje se čak može i reći da je poprilično siromašno i šuplje na uštrb cjelokupnog dojma. Pjesme su izgrađene na vrlo pitkoj i gotovo svima pristupačnoj 'pop' konstrukciji bez ikakvih pretjeranih tehniciranja (pogotovo što se tiče gitara), vokal Vincenta je skroz razumljiv, gotovo 'čist' u svojem hrapavo-grubom vriskanju, a death kao njihov klasičan trade-mark je gotovo nestao u industrialu. Agresije gotovo više da i nema, gitare se nalaze skoro u pozadini, a jedan veliki problem mogu uzrokovati preprozirni tekstovi koji u nekim navratima pokazuju konotacije arena-rocka. Jeste, za istinske death poklonike ovo je katastrofalno loš album s neoprostivo banalnim pjesmama i stilom koji je izgubio ekstremnu brutalnost, ali možda baš upali u komercijalnom pogledu.

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 17/06/2011