Greg Mackintosh zna raditi dobar metal. I dok mu matični bend pokušava na sve moguće načine pomiriti zvuk sa početka karijere i onog u što su se kasnije pretvorili (uglavnom neuspješno) Greg se uistinu vratio onome što najbolje zna. Teški death doom, ali sa upliva i drugih žanrova. I dok su se na drugom Vallenfyreu, njegovom prvom side-projektu, već uočavale poneke pukotine, a treći bio za klasu ispod prva dva; odlučio je potpuno nanovo kreniti sa projektom Strigoi. Dok je 'Abandon all faith' zadržao pokoji riff zaostao iz Vallenfyrea ovaj album promatram kao 100% Strigoi album. Počinjemo sa 'United in viscera', koja je toliko spora da graniči sa funeral doomom, iako nije ni blizu toliko atmosferična. Gregovi vokali su i dalje vrhunski, riffovi su teški, a lead gitare dodaju na toj zlokobnoj atmosferi. Stvar je napeta, kako u kakvom iščekivanaju nekog pradavnog zla koje samo što nije izašlo iz mauzoleja spremno da uništi svijet. 'King of all terror' je kraća numera, više duguje nekakvim crust punk ili čak grind utjecajima, ali nije prevelika devijacija od onog što očekujemo od ovog albuma. Nazovimo ju prelaznom stvari koja završava isto teškim doom riffom. 'An ocean of blood' nastavlja generalnu temu albuma i na njoj prvi put čujemo trademark Gregove solaže. 'Napalm frost' najavljuje kao da bi mogla biti brža stvar, i na kraju ispada čisto d-beat nabijačina pojačana blastbeatovima. Pankčina do jaja, dok je kraj više koraški nastrojen.



'Hollow' počinje zlokobnim zborskim inkantacijama koje lagano uvode slušatelja u čisto zlo koje slijedi. Tempo pjesme opet opasno pleše po rubovima toga da postane funeral doom sve dok ne počne žešči dio. Zanimljivo odabran dijapazon - od sporine funeral dooma do težih death/doom utjecaja uz povremene izlete u čisto pankerske ispade, album je sve samo ne monoton. Prvi pravi blast dosad, malo nezgrapno i ubačen i spojen sa onim što dolazi, prelaz na tu o tako milu sporinu i težinu. 'A begotten son' počinje sporo, ali i ona ide u furiozni blastbeat. Ne očekujte previše Paradise Lost utjecaja tu jer Strigoi je sasvim druga zvijer. Odlična stvar. 'Bathed in a black sun' je zlokobna doom stvar koja nije toliko ni ekstremna niti mračna kao protekle, što joj nimalo ne umanjuje na kvaliteti, meni osobno najlošija dosad ali... subjektivno je. Ima i ona svojih momenata. 'Byzantine tragedy' se vraća težini i atmosferi, 'Redeemer' je kraći banger od stvari, dok album zatvara najdepresivnija i najviše funeral doom stvar 'Iron lung'.

Nisam očekivao loš album, dobio sam čisto zadovoljavajući. Još možda koji detalj tu dotjerati, tipa dual gitare na nekim dijelovima, eto jedan prelaz između dva riffa da je bio malo nezgrapan, ali album svakako vrijedan pažnje. Divno što ovaj čovjek radi side projekte jer mu matični bend nikako da uhvati onu neku metal vibru koja ih je uostalom i proslavila devedesetih.

Tracklist: 1. United in Viscera, 2. King of All Terror, 3. An Ocean of Blood, 4. Napalm Frost, 5. Hollow, 6. A Begotten Son, 7. Bathed in a Black Sun, 8. Byzantine Tragedy, 9. Redeemer, 10. Iron Lung,

Ocjena (1-10): 8,5

marko šiljeg // 10/10/2022