Sredinom ove godine islandski post-metal band Sólstafir objavio je svoj šesti studijski album, a to je već treći izdan za diskografsku kuću Season of Mist. Upravo ta posljednja tri albuma izoštrila su glazbeni imidž koji ih je i popularizirao: ne toliko žestok koliko atmosferičan. Tome je pridonijela i činjenica da su se odlučili u potpunosti pjevati na islandskom, dok je na prvim albumima to variralo. Na taj način, iako s clean vokalom, onemogućeno nam je razumijevanje teksta pjesme (osim za onu manjinu koja barata islandskim), a značenje pjesmama upisujemo pomoću glazbe i kreirane atmosfere ili eventualno kroz snimljeni videospot, a Sólstafir definitivno ima zanimljive i dobre narativne video spotove.



Novi album nastavak je prethodnog rada, a ponajviše prethodnog albuma, odnosno njegova nadogradnja, to se možda metalcima ne sviđa pa će čak biti kadri posvađati se oko odrednice post-metal i zalagati se za post-rock. Bilo kako bilo, ovaj album doprinos je već isprofiliranom zvuku koji Sólstafir kreira od prvog studijskog albuma, a čemu zasigurno pridonosi gotovo identični bendovski postav (izuzev bubnjara Pálmasona aka Gummija koji je burno otišao nakon albuma Ótta iz 2014.).

Album Berdreyminn (hrv. sanjar predstojećih događaja) sadrži osam pjesama. Svaka je posebna priča, neke su pune iznenađenja u obliku korištenja, tj. naglašavanja nekih instrumenata, dvoglasnog pjevanja, obrata ili gradacija Silfur-Refur, Hvít sæng, Nárós, Bláfjall), a neke su izvedbeno monotonije i predvidljivije ( Dýrafjörður). Pjesme su uglavnom duge između 7 i 8 minuta te su po tom pitanju najviše izjednačene do sad, ako je to uopće bitno, ali mislim da je tako nešto omogućilo odvajanje koncepta za razliku od primjerice prethodnog albuma.

Teško je govoriti o favoritima, ali mogu reći da zbog visoko postavljenih kriterija u vidu spomenutih "iznenađenja", dvije najsporije pjesme su mi ujedno i najlošije sjele, a to su Dýrafjörður i Ambátt.
Pjesme koje se svojom različitošću, ali i odličnošću, najviše ističu na albumu su Silfur-refur i Ísafold, ujedno i prva dva singla albuma, a za Silfur-refur je snimljen i spot. One se također međusobno poprilično razlikuju; Ísafold (inače drugi naziv za sam Island, op.a.) gotovo poprima pop rock zvuk s iznimno pamtljivim uvodnim gitarskim rifom te je uvodni način pjevanja također dosta drugačiji, prelazi iz skandirajućeg u emotivno. Dovoljno snažan početak obilježava čitavu pjesmu, posebice kod pjesama koji nemaju klasični refren kao što je ova, kasniji način gradiranja i prijelaza tipičniji je za Sólstafir, a s obzirom na to da je ovo i najkraća pjesma na albumu, početak se zapravo pretvorio u čitavi prvi dio pjesme.
To nije slučaj sa spomenutom Silfur-refur koja počinje hipnotičkim zvukom sirene uparenim s gitarom i laganim ritmom na bubnjevima, a taj zanimljivi intro na albumu traje gotovo dvije minute (u spotu je skraćen). Osobno me taj zvuk podsjeća na glasanje kitova, a naziv pjesme u prijevodu znači srebrna lisica, što je aludiranje na jedinog islandskog autohtonog sisavca - islandsku polarnu lisicu. S obzirom na to da je na Islandu izrazito lako moguće vidjeti kitove, čak postoje i turističke ture za to, meni skroz ima smisla da ta sirena zvuči kao kit. Pjesma govori o unutarnjem demonu, vrlo vjerojatno da se frontmen i vokal Tryggvason tu osvrtao na alkoholizam i depresiju s kojima se bori, no htjela sam reći da me taj zvuk kita, odnosno sirene, podsjetio na tužnu priču o kitu koji komunicira na pogrešnoj frekvenciji te ga ostali kitovi ne razumiju pa je osuđen na samoću do kraja života.



Tryggvasonove vokalne mogućnosti nedvojbene su, ali ono što mene osvaja je njegovo emotivno pjevanje, poput grungera, tome pridonosi i hrapavost u boji glasa, ali strastvenost kojom pjeva mnogo je više od same hrapavosti. Tako u mračnim pjesmama na ovom albumu gotovo možemo čuti kako se on nosi s tom tamom: od borbe do umora.

Sólstafir se pitko igra s glazbenim opisnim pridjevima poput progresivno, psihodelično, epsko, atmosferičko, a opet kreira novi i specifični zvuk, što danas malokome uspijeva. Sami sebe nazivaju atmosferičkim islandskim rock and rollom čime jasno govore da pronalaze inspiraciju u rodnom Islandu, baš kao i njihovi svirkom blaži sunarodnjaci Sigur Rós. Definitivno nije lak zadatak raditi isto što i globalno popularni sunarodnjaci, ali na drugačiji način, no uspijeva im! Jer kreiraju drugačiju atmosferu, uglavnom melankoličnu i misterioznu prožetu ljepotom i kojiput nadom. Tako da i oni postaju ne samo jako (post-)metal ime već i asocijacija na Island.

ocjena albuma [1-10]: 9

kata.strofa // 24/11/2017