Iako obogaljen, Feniks je ponovno rođen. Tako bi se ukratko mogao sažeti večerašnji nastup Crippled Black Phoenix u Malom pogonu Tvornice, njihov drugi posjetu Zagrebu u nešto manje od godine dana.
Vrhunski glazbeni užitak koji su nam tada priredili činio je jedan od najboljih klupskih nastupa prošle godine i s radošću sam dočekao vijest o njihovom povratku. No, upravo činjenica da ih gledam ponovo pokazala se i otegotnom zbog niza okolnosti i stalnih usporedbi između oba nastupa. No krenimo redom. Ako ništa drugo, ovog puta barem sam bio miran zbog činjenice da u publici neće biti slabo informiranih znatiželjnika koji će postavljati pitanja koji od ekipe na stejdžu svira u Mogwai. Naime, činjenica da je Dominic Aitchinson sudjelovao u počecima nastajanja benda i pisanju pjesama na prvom albumu, iako je mamac za publiku, zapravo Crippled Black Phoenixu čini antiuslugu, jer im automatski prišiva epitet post rock benda, što oni zasigurno nisu. No vjerujem da je većini od stotinjak prisutnih večeras ovdje to bilo poznato i s nestrpljenjem smo priželjkivali njihovu mješavinu glazbenih žanrova s utjecajem retro prog rocka, stoner, bluesa, prijetećeg dooma, a na koncu i već spomenutog post rocka.

Bend je s koncertom počeo u 22 sata, a nakon što nas je uvodni snimak djevojačkog zbora uveo u izlazak benda na stejdž, za mikrofonom je stajao mladac kojeg prošli puta nisam uočio i koji kao da se pripremao zapjevati. I stvarno, nakon gitarističkog uvoda u makabričnu baladu "Troublemaker", mladac je počeo pjevati. Uh, šok i nevjerica, jer stvar odjednom ne zvuči onako kako sam navikao i cijelo vrijeme tražim sluhom i pogledom Joea Volka, koji se pred mikrofonom s akustičnom gitarom već zacrtao kao prepoznatljiv dio CBP-a i koji je prošli put svojom neposrednošću uvelike utjecao na dobru vibru između publike i benda. No nekako u proročanskom skladu s vlastitim imenom, Crippled Black Phoenix stigli su u drugačijoj inkarnaciji nego prošlog puta. Osim što su brojčano umanjeni za jednog člana (sedam umjesto osam), imaju i novog pjevača i novu klavijaturisticu/bek vokal. Fluktuiranje članova CBP oduvijek je bila njihova karakteristika, no ipak mi se mijenjanje vokala, koji je postao konstanta svih albuma, činilo preradikalnim. Pomislio sam, pa koji se bend uspio održati nakon što im je vokal otišao. Pred ekipom crnog feniksa stoga je bio nimalo lak zadatak. Osim što su trebali ponoviti/opravdati vrhunski nastup od prije godinu dana, morali su publici predstaviti novog pjevača i, zapravo odgovoriti na pitanje može li bend zaživjeti ako ga napusti vokal koji je postao prepoznatljiv od prvog albuma. Ovaj šok odredio je moj cijeli kasniji doživljaj koncerta.

Kako sam tek kasnije saznao, Joe Volk odlučio je napustiti CBP u siječnju ove godine, nakon snimanja novog albuma, a prije turneje kojom su ga trebali promovirati. Njegov vokal i skladateljski doprinos postao je s vremenom važan dio CBP-a i to je sigurno bio velik udarac bendu. Justin Greaves je već neko vrijeme u intervjuima isticao kako je sretan što se postava inače stalno fluktuirajućeg feniksa konačno ustalila i što mogu funkcionirati kao funkcionalna cjelina. No očito je "prokletstvo" imena ponovo proradilo. Feniks je opet skoro "izgorio", jer je bend također napustila i Daisy Chapman, čija je vokalna izvedba obrade pjesme Journey "Of a lifetime" bila jedan od najmomenata prošlogodišnjeg nastupa, u kojem je svojim glasom jednostavno oborila sve prisutne s nogu, nadjačavši gitaristički duo u soliranju, i svi smo se pitali zašto ne pjeva više stvari s tako savršenim glasom. Nakon njihova odlaska, gazda banda, Justin Greaves, im pronalazi zamjene i u kratkom roku ipak kreću na turneju. No, po mom mišljenju, obje zamjene bile su nedostojne originala. Novi pjevač, Matthew, nažalost nema vokalnu ekspresivnost i raspon glasa kakav ima Joe i stoga u većini pjesama zvuči neprikladno grubo, što je pjesmama dalo više prijeteći ton, na tragu hard rock/power metal bandova. Također, još se nije navikao na svoju ulogu, pa je većinu vremena bio mehanički zbunjen i previše koncentriran na samu izvedbu. Ni Marianne Wolf nije uspjela vratiti onaj sjaj u "Of a lifetime" kakav smo čuli na snimkama i u KSET-u, kad je istu stvar pjevala Daisy.

O, kako sam zavidio svima koja su CBP gledali prvi puta i mogli su uživati neopterećeni usporedbama. No trebalo se prisiliti i zanemariti taj vokalni minus i prepustiti se stvarima u ovoj izvedbi nove inkarnacije Feniksa. Unatoč navedenim promjenama, bend je pred publiku izašao nepokoleban i sa stavom "Joeova želja je bila otići, a CBP nastavlja živjeti... ako vam se sviđa podržite nas, a ako ne, slobodni ste otići". U skladu s riječima izgovorenim na početku stvari 444: "We got a loudspeaker here, and when we go into battle we play music very loud.", obrušili su se na naše slušne kanale svom snagom. A snaga i instrumantalna izvedba bile su na visini postavljenoj zadnji puta. S žarkocrvenim bannerom i tornjevima pojačala iza sebe, bend se kretao kroz dvoipolsatnu set listu sačinjenu većinom od stvari sa zadnjeg albuma, ali i najboljih stvari s prethodnih. Tako je činitelja nereda (Troublemaker) stigla fantastična pravda (Fantastic justice) u srcu svake države (The heart of every country). A u srcu svake države nalazi se Karl Demata sa svojim solažama koje prizivaju sjećanje na Davida Gilmoura i Pink Floyd. Pink Floyd, Zeppelini, Deep Purple, kao da se u kovitlacu izmjenjuju pred nama kako se izmjenjuju stvari, a opet kroz sve njih izvire originalna makabrična pojava Crnog Feniksa - zvučni pejzaži i borbene himne koje pozivaju na otpor mraku u koji nas istovremeno uvlače. Nakon što smo se prizemljili i živimo s time (Get down and live with it), saznajemo da je When you're gone, s prvog albuma, posvećena preminulom pjevaču Iron Monkey, Justinovom dobrom prijatelju. Nakon mračnih pisama o psećim glavama (A letter concerning dogheads) i mozgu (The brain), koja kao da je pisao Pink Floyd pod zidom, naježili smo se savršenim zvukom gitara pjevajući o životu (Of a lifetime) s Marianne Wolf. Postavivši zamke (Laying traps) rođene u uraganu (Born in a hurricane), oslobodili smo klaunove (Release the clowns) na ne baš lijep prijedlog (A suggestion/not a very nice one) broja 444 da zaboravimo tko smo (We forgotten who we are).

Stvar koju su najavili kao jedan od svojih najvećih hitova, sveprožimajuća "We forgotten who we are" jest i najbliže post-rocku što su tu večer izveli. Nakon vokalno-instrumentalnog uvoda koji može biti glazbena kulisa uličnim neredima ili ratnim stradanjima, druga polovica stvari raste u audio-vizualno eterični krešendo uslijed kojeg stvarno zaboravljate i gdje i tko ste i čini vam se da ćete na snazi melodije odletjeti iz prostora kluba, iz grada, iz svijeta, iz života. Zatvorivši oči i prepustivši se zvuku, što je većina publike često i činila, mogli smo gledati vrlo živu snimku u kojoj se izmjenjuju pastoralni pejzaži iznad kojih letimo poput crne vrane (feniksa?) na banneru CBP-a ili nam se pred očima okretao čudesni psihodelični kaledioskop proizveden hipnotizirajućom psihotičnošću Karlovih i Justinovih solaža. Prebiranja po klavijaturama naglašavala su dramatičnost, a čvrsta ritam sekcija sve nas držala na okupu, kako se stvarno ne bismo razletjeli na sve strane razneseni snagom zvuka. Nakon ovog iskustva trebalo se brzo prizemljiti, ustati i boriti se, što nas Justin i poziva poznatim zaglušujućim rifom. "Rise up and fight" borbeni je uvod koji nas vraća u klub, u skakanje i vrištanje, da bi sve završili s "Burnt Reyndols", još jednom makabričnom baladom, stvorenom za kolektivnu katarzu i zborno pjevanje. Naime, ova svojevrsna himna CBP-a, aktivno uključuje publiku, jer bend to zborno "ooooo-kanje" bez publike ne bi mogao tako savršeno proizvesti. Kao i prošlog puta, Justin je totalno razgaljen i skače u publiku, grli nas i okružen sa svih strana izvodi zastrašujući solo dok oko njega pjevamo i urlamo. S našim zbornim "ooooo" odlaze na kratki predah, a kako smo mi nastavili i dalje pjevati, bend je primoran vratiti se i instrumentalno nam se priključiti u još jedan zajednički krug "Burnt Reyndolsa". Mikrofon preuzima Karl i bis nastavljaju ska punk verzijom tradicionalne talijanske stvari Ciao Bella i tako na jedan veseo i razgaljen način završavaju ovu večer i pozdravljaju nas. Iako Obogaljen, Crni Feniks ponovno je rođen.

bir // 05/04/2012

> vidi sve fotke // see all photos