Chiodos su bili sasvim simpatičan mičigenski post-hardcore bend. Taman kad su realizirali najbolji, četvrti album "Devil" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=19435 (2014, USA no.12) i obavili turneju, razišli su se koncem 2016., kojekuda. Njihov prvi frontmen Craig Owens koji je sudjelovao na tri od ukupno četiri službena studijska albuma 2010. je pokrenuo svoju frakciju, ustvari supergrupu D.R.U.G.S. iliti Destroy Rebuils Until God Shows sa članovima Matchbook Romance, Underminded, From First To Last i Story Of The Year. Prvi album "D.R.U.G.S." je početkom 2011. zauzeo čak USA no.29, imao je nekoliko solidnih pjesama i pokupio vrlo dobre kritike, ali na mene je ostavio jako blijed dojam. Nije to bio onaj post-hardcore ozbiljnih, Fugazi & other afiniteta. Bio je balavi, dječački, tinejdžerski istetovirani za dob do maksimalno 19-20 godina. I jbga, samo godinu kasnije sve se rasturilo, Owens se ponovno priključio Chiodos-ima, glumio je u odličnom thriller-drama filmu "K-11" s Goranom Višnjićem (režija Jules Stewart, 2012), malo se uputio i u grindcore (ima bend Bea5t), a i solo projekt badXchannels. U vrijeme pandemije, taman u proljeće 2020. najavio je ponovno okupljanje D.R.U.G.S. u koje se baš i nije osobito vjerovalo jer su mnogi uopće i zaboravili taj kratkotrajni hir, ali evo, vidi, ipak se ostvario, međutim - šta je? Osim njega, ovdje u postavi nema niti jednog starog 'drugsa'. Ne žele raditi s njime, pa se oboružao s dva fakat vraški snažna imena - gitaristom Jona-om Weinhofenom iz Bring Me The Horizon i basistom Aaron Patrickom iz All That Remains, dok je na bubnjevima nepoznati Aaron Stechauner. A tu valja dodati da je producent Howard Benson, naznačajniji po radu s My Chemical Romance.



Dobivena struktura je uistinu moćan i moderan, žestok, ali i ne previše post-hardcore koji više naginje rock pjesmi sa zaraznim refrenima i energijom što se rasteže kroz 12 pjesama na nepunih 40 minuta tipične američke spike s mnogo spektakularno odmjerenih, čitaj komercijalnih stihova u voljeli ili ne, još uvijek dječačkom Owensovom vokalu koji redovito nosi reference pokojnog Chester Benningtona (Linkin Park). Osjeća se, kao što se i ranije, da bi htio growlati prav' po hardcoreaški, ali ne može s obzirom na prirodni visoki tenor, a jasno, daleko od toga da se ne koristi crustom ili grčevitim krikovima iz dijafragme. A takvi urlici su ovdje i najbolji.

Okey, mjuza je fino boldana s mnogim zavijutcima, uglavnom puna kompulzivnosti rada pratećeg, skoro pa da se može reći i besprijekorno uigranog benda kome apsolutno ništa nije teško izvesti. Od uvodne, najjače i najubojitije pjesme "Destiny" koja je srećom odabrana i za singl, nižu se sposobna glumatanja onoga što ovakav ograničeni pjevač traži od benda i producenta. "Brighter side", "Supercalifragilisticexistentialcrisis", "Outcast vs. Everyone (feat. Brennan Savage)" i "(Are we not drawn onward to) New Era" su najdostatniji prikazi klasicizma žanra, neke su dosadne i manje zanimljive priče u kojima Owens traži idealnu kulisu za feedback s publikom, poput stihova 'ako nastavim raditi isto staro sranje, neću se osjećati bolje' ("The longest road"), dok ponajbolji lirski segment pronalazi u drskoj polu-baladi "What's the code for heaven's gate" improvizirajući osjećaj potištenog emo adolescenta spremnog na samoubojstvo zbog sjebanih odnosa u porodici.

Mnogo je izblijedilo sjećanje na Chiodos, a pogotovo na ovu Owenovu supergrupu koja nije u rangu matičnog mu benda, ali solidno je napravljen album. Ako se može zažmiriti na tu njegovu vokalnu ograničenost.

Naslovi: 1.Destiny, 2.Satellites in motion, 3.Gold, 4.Brighter side, 5.Outcast vs. Everyone (feat. Brennan Savage), 6.Supercalifragilisticexistentialcrisis, 7.The longest road, 8.(Are we not drawn onward to) New Era, 9.What's the code for heaven's gate, 10.Gravity (my ever ghost), 11.Waiting on you, 12.The arm

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 26/06/2022