Baš sam ozbiljno namjeravao popljuvati novi album Bring Me The Horizon i prije nego što sam ga poslušao, čitav dan smišljajući kojekakve cake, fore i štoseve s kojima ću im smanjiti rejting poput prelaska klasičnog Bijelog Dugmeta u seljačko izdrkavanje "Lipe cvatu" i "Napile se ulice" jer sam ostao čisto zblokiran kad su nakon onog razočaravajućeg prethodnika "Amo" (UK no.1, USA no.14) od prije samo godinu dana koji je čak bio nominiran i za najbolji album, ali na svu sreću nije osvojio pijedestal Grammyja koji odavno više služi kao stup sramote nego li prestižno priznanje. Postoje i lošiji i ljigaviji. A ako ste čuli onaj remiks album "Music to Listen-to-Dance-to-Blaze to-Pray to-Feed to-Sleep to-talk-Grind to-Trip to-Breathe to-Help to-Hurt to-Scroll to-Roll to-Love to-Hate to-Learn Too-Plot to-Play to-Be to-Feel to-Breed to-Sweat to-Dream to-Hide to-Live to-Die to-Go To" kao što sam ga ja poslušao, dođe vam da se zagnjurite u vlastite fekalije i tako nakinđureni izađete u društvo ponosnih šofera i kočijaša koji na svom radiju svakodnevno slušaju turbo-folk narodnjake što pojma nemaju da ustvari slušaju elektronsku dance-pop glazbu s balkanskim štimungom kafane i kuće na kraju sela pored koje cvate cveće dok se guzimo svako veče. "Amo" je totalno posrnuo u mainstream za seljake bez metalcore, ma i rock pedigrea, a to je biznis koji im se isplatio i tu nitko ne može kompetentno diskutirati o takvom poslovnom potezu. Znam takve ljude i takvu publiku kojoj se takav Bring Me The Horizon sviđa isto kao i Van Halen kad su imali onaj ogroman hit "Jump" 1984. taman u vrijeme Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu koji blage veze nije imao s heavy metalom i žanrovskim preokupacijama benda. Kraće rečeno, "Amo" je bio totalno ponižavajući album bez estetske vrijednosti koju su prepoznali oni s 'putrom na glavi' smatrajući da je genijalan novi metal. Joj, uf, uh, muka mi je od takvih šonja i biznismenskih seronja 'show must go on'. Nemam ništa protiv, metal i rock scena se moraju razvijati sukladno s vremenom i trendovima, dovitljivi autori tu će dodati i 'pop' sadržaj, konformizam i udobno lješkarenje nepovredivosti kućnog ambijenta 'znaš li kako je dobro slušati remix album Bring Me The Horizon na mom novom digitalnom stereo uređaju kojeg sam kupio vrlo jeftino za 850 eura? Osjećam se kao da sam u disko klubu'. Znam, ali to tvoje zadovoljstvo neću dijeliti s tobom i ne zanima me. Bring Me The Horizon nije disko bend s r'n'b cajkama, a tad je baš i bio meni živi užas kojeg sam se upravo spremio totalno obezvrijediti. Ha, pa prevario sam se. Ovdje su se dečki vratili u bolju formu shvativši da su otišli predaleko sa seljačijom i narodnjačkom spikom. Jednom, kad sam bio tinejdžer, moj frend je u 8. razredu osnovne škole pokazao debitantsku LP ploču new-romantics benda Classics Nouveaux "Night People" (1981) koju je objavio tadašnji Jugoton. Omot se otvarao na dva dijela poput knjige, a na unutarnjem ovitku je bila slika benda - četiri darkera u crnom s talijanka frizurama, našminkani crnim olovkama oko očiju, pjevač Sal Solo potpuno ćelave obrijane glave, bili su pojava, totalna avangarda u to doba. I tako on pokaže tu ploču i tu sliku mom kolegi iz razreda koji je slušao samo narodnjake, da baš je bila 1981. I kaže mu,. Ovo ti je engleska narodna grupa, sviraju narodnu englesku muziku', hahahaha! Draž (tako smo ga zvali) baš i nije bio uvjeren u istinitost, ali se vrlo brzo pojavio Boy George sa šeširom, pa sam i ja počeo nositi šešir, a on će meni 'joj Horvi, viš kak' je lepo da te vidim da si se počel seljački nositi, a ne one coprije pankerske, imaš škrilaka na glavi'. Je, tak je Draž.

Dost zajebancije. Kaj nam novi Bring Me The Horizon donosi? Prije svega puno bolje performanse i sviračke, a i kontekstualne. Samo 9 pjesama sa žestokom betonažom koja ima svoj 'pop' stil po kome prednjače ispred svih metalcore autora osluškujući i šta to ženski dio sukladne scene radi, recimo Poppy i najljepša od svih njih, Otep Shamaya koja je još 2013. rekla da se povlači sa scene, ali se, na moje zadovoljstvo vratila. To je jako lijepo od ovakvog značajnog benda iz Sheffilda, grada koji nam je dao nekoliko velikih pop, rock i underground imena (zna se, prije svega The Human League, Cabaret Voltaire, Clock DVA, ABC, pa onda Joe Cockera, Pulp, Def Lepard, Moloko, sve do Arctic Monkeys koji su puno obećavali, a vidiš Draž u kaj su se pretvorili, narodnu seljačku grupu koja svira starogradske indie bisere s Petrovaradina podno Forgemastersa...).



Batlimo, ovaj najznačajniji i najrazvikaniji metalcore bend ponovno ima svoju formu, znaju da su se pretjerano zaletjeli i sad to pokušavaju popraviti premda nitko ne očekuje potpuni povratak na stari teritorij. Uvodna pjesma "Dear diary" spektakularno vrišti Ollyjevim glasom 'Bog je usrani glumac, a mi ga odbijamo/ time ćemo zaraditi nekoliko dolara ako se obučemo u košulju prevaranata' hej??? Obezvrijediti ovakav tekst uvodne pjesme koja bi se mogla sviđati i onim starim fanovima nema smisla. Već s tom prvom pjesmom su se vratili u pravu formu. Okey, tu ima i pjesama uprtih u najbolje izboje Linkin Parka poput naredne "Parasite eve" s gostima iz bugarskog narodnog zbora, a uoči izlaska ovog rada Olly je izjavio da svijetu trenutno nisu potrebne laganice nego bijesne himne.



Od pjesme do pjesme, u svega 32 minute, ova na svu sreću nije produžena zabavna pop priča već borbena krika 'molim vas, budite mirni/ kraj je stigao, ne možemo vas spasiti, samo uživajte dok se još može/ ovo je trenutak koji ste čekali/ ne zovite ga upozorenjem, već ratom'. Ako se sjećate, još na albumu "Sempiternal" 2013. su imali nespretni singl "Can you feel my heart" s kojim su najavili ulazak u pop branžu, a jedan stih je kurtoazno pitao 'možeš li vidjeti tamu?'. Ovime albumom definitvno odgovaraju 'da' protežući istinske noćne more i teror koji više nije samo imaginaran ili lirski figurativan, ovdje se komunicira sa adrenalinskim strahom i nepredviđenim slučajevima zaraze.



Prvih nekoliko pjesama je fokusirano na himničnost, uz spomenute tu su još "Teardrops" i "Obey (with Yungblud)", a ženska gošća Amy Lee iz Babymetal i Evanescence, premda koketasto-barbikasto zvuči daje solidan pečat "Kingslayer" i završnim stihovima 'jednog dana će vam samo leptirići ostati u grudima dok će te marširati prema smrti' lagano-potmulom energijom koja ključa točno ispod površine, čak i prekratko u dramatizaciji za koju se očekuje da kad-tad mora da prsne stisnuta u 4 minute. Jednostavno, takav je karakter gotovo svih pjesama nakon kojih se simulira strah, paranoja i diskutabilan apetit da je ovo premalo, no kao ekvivalent pobune u kojoj su ponuđene dvije opcije - bijeg od stvarnosti ili suočavanje i konfrontiranje s njom generirajući realnost neumoljive 2020. godine stvarajući dopadljivi senzacionalizam svjetske nevolje no.1. Samo, rizično postavljeni tekstovi umiju ponekad zabrazditi nostalgičnim emo valom koji je pohranjen još u prvoj deceniji ovog stoljeća. Ondašnji tinejdžeri više i nemaju onakvu tjeskobu, danas su odrasli, zreli ljudi koji možda od Bring Me The Horizon ne očekuju takve nenadane izljeve emotivne teatralnosti. Uz ovaj rad bend obećaje u vrlo skoro vrijeme još 3 nova mini albuma ili barem EP-ija. Ajde-de, vratili su se kad se to najmanje očekivalo s vrlo dobrim, sasvim prihvatljivim materijalom

Naslovi: 1.Dear diary, 2.Parasite Eve, 3.Teardrops, 4.Obey (with Yungblud), 5.Itch for the cure (when will be free?), 6.Kingslayer (feat. Babymetal), 7.1x1 (feat. Nova Twins), 8.Ludens, 9.One day the only butterflies left be in your chest as you march towards

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 28/10/2020