Ima tome već podosta godina kako su ovi američki metalcoreaši iz Springfielda zabljesnuli s trećim albumom "The Fall Of Ideas" (2006, USA no.75), imali su jedan hitić "Two weeks" (2008) koji se znao vrtjeti i po našim klubovima, a onda su počeli otkrivati vlastite nedostatke kreativnosti. Ja sam hotimice propuštao recenzirati te njihove albume koji su me svaki put išamarali reciklažama, ali vidi vraga, svaki im je dobro prolazio da su naposljetku postali toliko popularni među mlađarijom i pristalicama mainstream metalcorea kao što su to primjerice nekoć u hard rocku bili Status Quo ili Uriah Heep. Odnosno, All That Remains su popularan bend koji je drsko maznuo tuđe sheme i ideje, te zvuče kao predvodnici one hibridne gomile što se šlepa na kurentni trend.

Svirati znaju, produkcija im je odlična, no svaki daljni kontekst kvalitete je upitan. Frontmen Philip Labonte čas urliče arogantno poput neandertalca, a čas je senzibilan imitirajući vokalnu vještinu Jake Luhrsa (August Burns Red), dok su im pjesme u dvojakim izdanjima: kao da niti sami nisu na čisto jesu li metalcore ili pop bend koji svira nešto nalik na metalcore. Početni dio albuma s uvodnim singlovima "Down through the ages", "You can't fill my shadow" i slatkastim hitićem "Stand up" još i imaju neke kinetičke energije, ali i ona se razvodni sa sporim i razvučenim dionicama. No, kada uslijedi "Asking too much" prosto je nevjerojatno kako se iz metalcorea napravi plitki pop tipa hrvatski idol koji tek po radu gitare Oli Herberta još drži zvuk na nekakvom metal/hard-rock terenu. Onda, prosto je neshvatljivo da se kratki akustični instrumental "Intro" nađe na sredini albuma. Čemu je to uvod??? Agresivnoj "Just moments in time"? Svašta. Tu je i hard-rock balada "What if I was nothing?" koja još i najbolje dočarava ovu papazjanu, no sudeći kako se mainstream publika poistovjećuje sa sentimentalnim i potištenim pjesmuljcima, ovo je jedan od sličnih pokušaja recikliranja buntovne rockerske 'lirske' duše. A tek pop/metalcore pjesmica "Not fading", te onda bespredmetni akustični instrumental "Calculating loneliness"... Naposljetku, jedina konkretna pjesma dolazi na kraju u obliku naslovne "A war you cannot win" koja pokušava razumski govoriti poput onog jednog jedinog glasa iz šutljive mase. Prepotentno. Kao da su All That Remains jedini na svijetu svijesni manipulacija vladajuće elite...

Bespredmetno se pitati kome ovo išta koristi i znači kad tržišni rezultat benda pokazuje da ima dovoljno onih koji u svemu tome nalaze gorde poruke i velike pjesme. Svirački je to solidno napravljeno, a produkciju po četvrti puta potpisuje Adam Dutkiewicz, gitarist Killswitch Engage koga baš briga za njihove pjesme, no u bendu je očito pronašao svoju koku koja nese skupa jaja.

ocjena albuma [1-10]: 5

horvi // 13/03/2013