Gledajući nazive albuma ovih nazovimo metalcoreraša iz Springfielda stekao bi se dojam da neprestano frcaju s angažirano osvještenim porukama, no najjači su upravo u tim gordim nazivima tek rijetko opravdavajući sadržaj. Jedan vrlo sličan slučaj, samo u drugačijoj glazbenoj domeni upriličio je Mike Oldfield s albumom "Crises" daleke 1983. kada je praktički krizno vrijeme najeminentnije new-wave i trendovske destinacije, Velike Britanije okončano (Margareth Tatcher je izvukla UK iz pretvorbe i debele tranzicijske katastrofe u neoliberalizam), a on se s dva megahita "Moonlight shadow" i "Shadow on the wall" samo s aktualnim, a tada već i nebitnim nazivom albuma lukavo ušlepao u neku suspenziju zakašnjelih trendovskih punk/new-wave fikcija ostvarivši abnormalnu popularnost koju nije imao još od debija "Tubural Bells". Sjećam se da je za magazin Džuboks na pitanje o kakvoj je krizi riječ odgovorio 'kriza, kakva kriza?'.
Frontmen Philip Labonte, gitarist Oli Herbert i ekipa All That Remains baljezgaju vrlo slično s neodređenim stavovima bez onog 'core' (ili hardcore) stava, kod njih je to samo jako dobro osmišljena furka kojom pucaju i dalje na svoju generacijski privrženu publiku koja ih zdušno prati već više od 10 godina. Definitivno nisu niti nakon ovog sedmog albuma bend dostojan nekog većeg respekta u fahu jer se neprestano igraju šarlatanstvom lažne poetike koja naizgled zrači nekim dubokim asocijacijama; sve su to vrlo plitke misaone sfere štoseva artikulacija rock-punk/metal pričica poput bezazlenih tekstova o završetku neke romantične veze, šokovima posljedica, razlozima da pronađeš u sebi borbeni duh za razbiti njušku mrskog protivnika (onog tko ti kara bivšu curu), ili potištenost usljed toga što ti roditelji voze samo nekakav najjeftiniji talijanski Fiat. Oh, kako je to jadno. Ajte, nemojte mi kasti. A tek kad čujete stihove 'ja sam jebeni supermen, dođite i provjerite moj plan' ili 'prestanite s ratovima, znam da je to prava stvar, neću to dozvoliti, moramo to pretrpiti', kao da se slušaju priče sjebanog, ali zabavnog Al Bundyija s prikrivenim egocentrizmom iz rakursa neke 'velike nove generacije' 21.stoljeća. Tek u pretposljednoj pjesmi "Tru-Kvlt-Metal" daju malo nešto do znanja da nisu baš potpuno bezazlenih stavova, ali kako to ide još od vremena vrlo sličnih bendova uljulkanih u shemu trenda (i trendova od 70-ih), ovdje je poanta najmanje bitna. Recimo, o čemu su govorile pjesme Status Quo, Uriah Heep, Dire Straits, Boston ili Journey? O ničemu važnome. Pa niti o jebanju ježa. Znate taj vic?



Zaokupljeni prije svega u radiofonične i komercijalne strukture s catchy solažama, sentimentalnim figurama i novinom - uvod i izvod albuma su klavirske melankolije, kroz ovih 50-tak minuta daju tek samo odličnu produkciju u instant pjesmama za koje se pomisli da s nazivima imaju neke važno - goruće poveznice: ajd, molim te - uvodna "This probably won't end well" još koliko-toliko daje nade 'da ovo neće dobro završiti' (samo što, album, naravno?), a kad ga u brutalnijoj "No knock" Labonte zaori o Supermenu, onda niti kukcima, štakorima, kojekakvoj gamadi i jadnim ježevima nije svejedno jer je očito da momak voli strašna preseravanja u fahu Fred Dursta. Konkretnije, svih ovih 12 pjesama su pretenciozno nafuravanje s apsolutno promašenim smislom bez ikakve konkretne ideologije i prosto je nevjerojatno da to čujete od momka koji je svijet očarao s drugim i trećim albumom "This Darkened Heart" (2004) i "The Fall Of Ideals" (2006). Niti novi producent Josh Wilbour tu ništa bitnije nije mogao pomoći - bend se donekle zadržao u kombinaciji slatkastih catchy-metalcore pjesmuljaka ("Divide", hard-rock "Victory lap") s onim energičnijim, nafilanim groove elementima ("The greatest generation", "A reason for me to fight"), očekivanim baladama (akustična "For you", totalno arogantna empatija "Fiat empire"), te ponekim growlastim urlikom ("Pernicious") i jasnijim hardcore rešetanjem ("Bite my tongue"), pa i pokušajem izvlačenja progressive konotacija (završna, čak 7 minuta dugačka "Criticism and self realization"). Može se smatrati da je uspjeh dosezanja USA no.25 generalno krajnji tržišni fokus ovog albuma, ali ne može se steći ama baš nikakav utisak o tome gdje bend nakon 2-3 vrlo loša albuma klopoće samom sebi u inat egocentrizma koji čak ne pokazuje niti konfrontacijske parametre. Postali su jako monotoni čak i u glazbi, breakova je sve manje, pjesme su im veoma dosadne, te očito nemaju ama baš nikakvu ideju osim samo da se dodvoravaju ciljanoj publici s onime što ih zadovoljava na koncertima.

Ovdje u principu nema nikakvog poretka. Bezidejnost i nemaštovitost benda kad-tad se morala pokazati. Sami su si skočili u grlo prošlim albumom "A War You Cannot Win" (2012) iliti 'rat koji ne možeš dobiti', ako ništa drugo, barem su iskreno priznali da više nemaju snage za izmišljanje strategije kako šibati mrtvog konja po četvrti put nakon dva relativno solidna ostvarenja. Bend će vjerojatno nastaviti dalje s radom jer odbaciti gomilu fanova (da ne kažem prilično glupih poput onih koji su svojevremeno otkidali na komercijalno patetične Europe, Bon Jovija i spomenute Oldfielda, Status Quo ili Uriah Heep) bilo bi ravno samoubojstvu. Njihovi fanovi nešto vide, osjećaju i čuju u All That Remains, ali ja ne razumijem što se u ukusu ustajale i prilično pokvarene hrane s vrlo benignim štosevima za stolom ima naslađivati.

Naslovi: 1.This probably won't end well, 2.No knock, 3.Divide, 4.The greatest generation, 5.For you, 6.A reason for me to fight, 7.Victory lap, 8.Pernicious, 9.Bite my tongue, 10.Fiat empire, 11.Tru-Kvlt-Metal, 12.Criticism and self realization

ocjena albuma [1-10]: 3

horvi // 20/04/2015