Bend koji me oduševio sa svojim debi albumom, malo spustio sa drugim, pa opet podigo sa trećim i onda totalno spustio sa četvrtim gdje sam mislio da su otišli u totalno krivom pravcu i da se više nikada neće vratiti meni u slušokrug, no ipak sam im dao šansu na petom i čini se da nisam pogriješio.

Transformacija iz sirovog post-punka u melodičan stadionski rock trajala je dugo i bila je bolna. Barem za mene, jer iako na Skinty Fia ima odličnih uboda, većina je već bila usmjerena na dosadu i činilo se kao da su na autopilotu uplovili u Romance, a to mi se nikako nije dopalo. Čak i onaj Chattenov solo izlet bio je bolji od tog albuma, iako je bio skroz prazan i nedorečen.

Ni Marianne, koja je najavila album nije baš obećavala, već mi je zvučala ko neki otpadak s prethodnika, no već su sa Tongue okrenuli prema zvuku novog albuma, a Where Is Gone? sa Rosaliom, par dana prije izlaska albuma, dala mi je nadu da ću ponovo uživati u zvuku FDC. To je prava Bondovska tema i nadam se da će je uzeti za sljedeći film.

Ima tu još zgoditaka. Japan, koja zvuči kao mješavina Arctic Monkeys i Beach House s prilično bedastim stihom "You know she is the man, got a boyfriend in Japan", hipnotički opener Six Shot Morning ili pak elektro dark Mimesis.

Iako mi je još uvijek Dogrel nešto najbolje što su objavili, pa čak među najboljim albumima iz Irske u zadnjih desetak godina, Dopamine Chamber svojim hladnim, mračnim i uznemirujućim zvukom visoko se popeo na ljestvici FDC albuma.

No, nakon prvog slušanja nije se tako činilo. Prošao je album, nije mi ništa zasmetalo, ali nije ni zakačilo. No, kod drugog slušanja počele su se nazirati iskre koje su me i na Dogrelu obuzele. Čini se kako su se dečki posložili i nisu uletili u zamku velikih masivnih himni, nego su se zatvorili u sebe i izbacili kolekciju mračnih pjesama, koje zajedno zvuče jako homogeno.

ocjena albuma [1-10]: 8

pedja // 19/10/2026