Fanovi koji prate ovaj bend iz Sheffielda i znaju ih po raznim metamorfozama proizašlih iz najtvrđih i najžešćih metal stilova kanaliziranih kroz hardcore i metalcore, a na prethodnom albumu "Sempiternal" (2013) i u elektroniku, s ovim petim studijskim radom sasvim sigurno ne dolaze na svoje. Bend je dolaskom elektroničara, programera, producenta i klavijaturiste Jordan Fisha dobio sasvim novi okus, razvalili su se u synth zvukove, a na ovome albumu u velikom luku zaobišli metalcore i uputili se u znatno mekaniji izraz koketirajući s alternativnim rockom i pop formatima. Žestokih gitara i eksplozivnih refrena ima i dalje, ali to više nije onaj bend kojeg se zna s ranijih radova. Frontmen Oliver Skyes je napravio kompromitirajući potez odlukom da bend sam producira album kako bi uštedio materijalna sredstva smišljajući komercijalno potentne pjesme koje vrlo lako ulaze u uho. Odbacio je prijašnje modele, razmišlja o budućnosti, hitovima i obaveznim nastupima kao headlinerima na svim mogućim festivalima. S druge strane, bend nije izgubio mnogo na svojoj literarnoj prirodi. I dalje su to teške i mučne teme o mračnom sažimanju života s krajnosti u krajnost od depresija do ushićenja u pronalasku svijetle perspektive. Konceptualno govori o raznim stanjima ljudskog duha u svakodnevnom životu, izlaganjima najgorih ljudskih strasti, pesimizmu, taštini i teškoćama da se čovjek othrva od njih. Nema onu konzekventnu crtu da pokušava preobratiti čovječanstvo gordim porukama, nego ga pokušava prigrliti kao faktor koji jest takav kakav jest. Ono će i dalje biti ispunjeno kaosom, mržnjom, kriminalom, besmislenim pogibeljnostima, patnjama i stradanjima. Skyes i dalje umije vrištati u metaforama o odrezanim krilima, vampirima što prodaju ljudske organe, rezanjima zapešća, koprcanjima u vlastitoj krvi, prijateljima koji će vam zabiti nož u grudi, a ne u leđa, koji put i besmislenim asocijacijama na krdo vukova, raspamećeno ludilo ili osobnom borbom protiv cijelog svijeta kao da je taj svijet nekome nešto dužan. Jasno da nije. Skyes ne sagledava opcije i jasan je dojam da nema ama baš nikakav određeni stav, osobito o socio-političkim prilikama u svijetu o kome tako zdušno zbori. Sve su to kod njega refleksne devijacije na medijske utjecaje u koje ne želi zalaziti analitički, a čini se da je i s ovakvom pop produkcijom jedan dio evolucije benda okončan. Što je bilo, bilo je. Sad izgleda slijede samo stadionski i festivalski, a možda i radio hitovi jer gro novije populacije fanova ne konta najjasnije njihovu raniju hardcore priču.



Ok. Kod BMTH su oduvijek bili najvažniji singlovi. Ovdje ih također ima napretek, neki su zadržali ponešto od starog stila uočavajući kristalno jasan segment odvajanja od ranijih radova. Prvi od njih "Happy song" (objavljen kao promo još sredinom srpnja 2015.) nimalo nije sretan unatoč gostovanju raspjevanih navijačica dovodeći mračni industrial-rock ambijent Marylin Mansona iz faze "Mechanical Animal" i alter-metala Faith No More "Be aggressive". "True friends" već je nešto laganiji u umjerenom tempu s obiljem sintetičkih gudača, eksplozija dolazi samo u refrenu, a bome, pojavljuje se i kompleksnija crta Linkin Park. Treći, a službeno prvi "Doomed" izranja iz elektronske dubstep potke prolongirajući sasvim novi stilski pristup gdje se gitara pojavljuje tek nakon dobrih minutu i kusur kao da će se bend zaputiti u elektroniku, a možda i progressive trip-hop/rock. U njemu ništa od metalcorea, već u četvrtom, najžešćem "Throne", kratkom i jezgrovitom, dakako ispresjecanom laganijim dionicama, elektronskim efektima, riffovima i zaraznom oštrom synth melodijom za stadionske ovacije. U tu sferu još može doći tipičan suvremeni hardcore komad "Drown", ali samo po eksploziji koja dolazi u intervalima između obilja elektronike, laganih staccata i pratećih vokala cheerleaders-ica.

Od središnjeg dijela album brazdi kroz brit-pop Radiohead (laganica "Follow you" s finim gitarskim staccatom Lee Malia), indie-rock Interpol (sasvim neočekivana rasplesana "What you need"), mnogo samplirane tehnike spajanjem metalcorea, alter/ indie-rocka, Roxy Music, mekanih pop aranžmana s jakim refrenima ("Avalanche", "Run", "Blasphemy") i rasplesanom završnicom koja više nema nikakve veze s prijašnjim kredibilitetom već s bendovima tipa raskošnih Simple Minds nasljednika - Foals, Arcade Fire i Panic At The Disco! ("Oh no").

Ipak, i ovakav album koji pokazuje ogroman raskorak još uvijek je solidan pokazatelj kreativne snage benda. Drugačiji su i komercijalnije orijentirani, potpisali su ugovor sa Sony (prijašnji album im je objavio Epitaph), odbacili su sve nepotrebne 'underground' konotacije i sada jezde ka ostvarenju životnog sna da se dopadnu širokom auditoriju imajući još koliko-toliko uzde u rukama da zadrže i stare fanove. Onima koji preferiraju alter-metal Faith No More i čvrsti alternativni rock, to je još uvijek zdravo, ali vidi se da je ovo tranzicijska faza gdje će naredni album još omekšati i vjerojatno razveseliti neku novu indie generaciju za 2-3 godine.

Naslovi: 1.Doomed, 2.Happy song, 3.Throne, 4.True friends, 5.Follow you, 6.What you need, 7.Avalanche, 8.Run, 9.Drown, 10.Blasphemy, 11.Oh no

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 19/10/2015