Najžešći predstavnici zvuka iz Sheffielda u dosadašnjih 9 godina karijere nisu imali mnogo s onim čuvenim inovacijama avangarde, elektronike, synth-popa, industriala i indie scene, no na ovome četvrtome albumu znatno su okrenuli stil dolaskom klavijaturista i elektronskog operatera Jordan Fisha.
Isplivali su iz mora demo bendova već nakon osnutka 2004. zahvaljujući prvom EP-iju "This Is What The Edge Of Your Seat Was Made For" koji je objavljen na maloj nezavisnoj etiketi Thirty Days Of Night dospjevši do iznenađujućeg UK no.41, a nakon vrlo dobro prihvaćenog debi albuma "Count Your Blessins" (2006, UK no.93) potpisuju ugovor s Epitaph Records koji im distribuira radove za američko tržište (britanski izdavač donedavno im je bio Visible Noise). Iste godine dobili su laskavu titulu najboljeg novog britanskog izvođača, te su naredna dva albuma ostvarila značajne rezultate - uspjehe u Americi i Australiji ("Suicide Season" 2008. UK no.47, USA no.107 i "There Is A Hell, Believe Me I've Seen It. There Is A Heaven, Let's Keep It A Secret", 2010., UK no.13, AUS no.1) s kojih je skinuto čak 10 hit-singlova!
U ranoj fazi rada stilski su protežirali grindcore, death metal, emo i metalcore pod utjecajima The Dillinger Escape Plan, Every Time I Die, Norma Jean i Poison The Weil, a kasnije im se stil se razvijao s različitim supstancama od Pantere, At The Gates, Orange Goblin preko Pink Floyd, Dire Straits, post-rocka, post-hardcorea, deathcorea sve do elektronike, hip-hopa i dubstepa. 2013. godine su proglašeni najboljim britanskim bendom, a vrlo interesantno, po čitateljima Rock Sounda 2009. su istovremeno proglašeni najboljim i najgorim bendom.
Kako su većinu karijere provodili na turnejama po cijelom svijetu svirajući između ostalog s Killswitch Engage, The Ghost Inside, Cancer Bats, Pierce The Veil, Bullet For My Valentine, Parkway Drive, The Devil Wears Prada, Machine Head, Darkest Hour, Rise Against... premorenost im je redovito oduzimala kreativan potencijal i nadahnuće za stvaranje novog materijala. Na posljednjoj turneji koncem 2012. godine došlo je do sukoba upravo zbog pomanjkanja motivacije, pa je u jednom interviewu gitarist John Weinhofen izjavio 'mi nismo bend koji bi imao nadahnuće pisati pjesme na turneji'. Samo mjesec dana kasnije izbačen je iz postave vrativši se matičnom, prilično nepoznatom bendu I Killed The Prom Queen. Umjesto njega uzeli su novog člana, no ne gitaristu već klavijaturistu - Jordan Fisha iz benda Worship. Neki tvrde iz čistog inata samo da mu dokažu kako njegova rola od tri godine nije bendu bila od značajne koristi mada su i ranije imali ritam gitaristu Curtis Warda koji ih je napustio 2009. godine.
Naslov albuma "Sempiternal" je arhaična engleska riječ za vječnost koja se nikad ne može desiti, a kako su u međuvremenu iz Visible Noise prešli u veliki RCA smatrali su da će im novi ugovor zadati glavobolje s ovom metafizičkom idejom zahtjevajući drastičnu promijenu stila i zvuka. Međutim RCA im je sugerirao da od njih traži najteži i najžešći album kojeg mogu napraviti, pa je za producenta izabran Terry Date koji je radio na nekim najznačajnijim albumima Deftones, Limp Bizkit i Pantere.

Album tematski prožima mnogo inspiracije iz vlastitih iskustava s mnogo pozitivizma reflektirajući i analizirajući višestruke posljedice nekih tuđih života. U dobar dio tema proteže se proklamirani pozitivizam konceptualno prepleten preispitavanjem religijsko-vjerskih motiva s elementima ateizma, nadalje, ponire se u osobne i tuđe probleme, kontemplira se samosvjesno ponašanje pod raznim pritiscima, a u nekima se poput Yin i Yang polarizacije sukobljavaju oprečnosti i kontradikcije u životu.

Sada samo s jednom gitarom (Lee Malia) činilo se da će BMTH rasipati prijašnju metalcore silinu, no umješnom produkcijom ništa osobito se nije izgubilo na snagi i energiji. Veliku većinu tvrdog zvuka osim ubojite ritam sekcije Matt Kean (bas) - Matt Nicholls (bubnjevi) izvukli su synthovi i elektronika na kojoj su radili novopridošli Fish i frontmen Oliver Sykes. Malijeva gitara tek samo djelomično doprinosi toj mašineriji elektronski nabijenog metalcorea s različito tretiranim riffovima koji osim klasičnih žestica sadrže i disonante, te djelomično i kratko odrezane djent shuffleove. Također se radilo i na himničnim refrenima idealno odmjerenim za ovacije i grlena zborska skandiranja, klavirskim dionicama, sampliranim orkestracijama kao i ponekom sitnom progessive izletu u kompleksnije aranžmanske strukture upakirane uglavnom u vrlo kratke kompozicije od 3 i 4 minute idealno odmjerene za novi serijal singlova.



Veoma bogata građa zvuka otpočinje uvodnom "Can you feel my heart" s debelim korakom u dubstep, snažnu elektroniku i mnogobrojne produkcijske finese pretvarajući stil benda u rafinirani spoj suvremenog metalcorea na tragovima Enter Shikari. U ovoj pjesmi gitara je gotovo u pozadini imajući tek sitne epizodne uloge, no već u narednim ispaljuje žestoke djent rafale niskih štimova. Cjelokupno gledajući, ovo je metalcore van uobičajenih standarda u kome nije gitara na vodećem mjestu već kompletan doprinos svih instrumentalista. Tako se neprestano izmjenjuju kompaktno razdvojene instrumentalizacije, synthovi i elektronski programi u vrlo elastičnim pjesmama "The house of wolves", "Empire (let them sing)", drugom singlu "Sleepwalking" gdje se neprestano diže i spušta dinamika, no nakon nekog vremena ovakva perfekcija puna detalja postaje 'peglanje'. Osobito u trećem singlu "Go to hell, for heaven's sake".



Vjerojatno je iz tog razloga prvi singl "Shadow Moses" uvršten na samu sredinu albuma. Isti je do sada najveći uspjeh benda na britanskoj listi singlova (UK no.82). Drugi dio albuma nastavljaju lagane i frustrirane "And the snakes start to sing" nakrcana ambijentima, te nešto žešća u isprekidanom umjerenom tempu "Seen it all before". Pred konac isporučuju žestoke "Antivist" i raskošno aranžiranu "Crooked young" sa samplovima orkestracija.

Za kraj je ostavljen grande finale "Hospital for souls" koji izmjenjuje ambijente ne mnogo daleko od onoga što se često dobiva(lo) od stilski posve drugačijih velikana Simple Minds i U2. To je izmiksano s nekoliko žestokih uleta, gitarskim tremolima i krešendima, a po svojoj koncepciji od gotovo 7 minuta umnogome nalikuje na blaži post-metal Cult Of Luna i žestoki post-rock. Upravo između ta dva stila.

Oliver Sykes tokom cijelog albuma drži dvojaki stil - vrlo čist i razgovjetan screamo/crust u žesticama i posve drugačiji, senzibilan i tipičan brit-pop vokal katkad nošen i na šapatima, a katkad pojačan pratećim glasovima Fisha, Malija i specijalnog gosta iz benda Immanu El koji je prisutan u skladbi "Seen it all before".

Referentno se zvuk i stil BMTH odvojio od klasike i standarda metalcorea u sintezu post-hardcorea i elektronike na suvremen način. S podosta stilskih konglomerata bliže i dalje prošlosti, ovaj rad osim konceptualnog lirskog sažimanja mnogih ljudskih mana, strahova, paranoja i opsesija, donosi i bogati zvučni dekor kojim su još malčice unaprijedili britanski novi metal potpuno porazivši one često groteskne nu-metal/emo furke koje su mnogo puta i s razlogom bile omalovažavane. Inteligentna produkcija Terry Datea ovdje je napravila čudesa i po svemu sudeći od benda u ovakvoj snazi mladosti valja očekivati još koješta. A najviše veoma dobrih pjesama.

Naslovi: 1.Can you feel my heart, 2.The house of wolves, 3.Empire (let them sing), 4.Sleepwalking, 5.Go to hell, for heaven's sake, 6.Shadow Moses, 7.And the snakes start to sing, 8.Seen it all before, 9.Antivist, 10.Crooked young, 11.Hospital for souls

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 18/08/2013