home > mjuzik > Amo

kontakt | search |

BRING ME THE HORIZON: Amo (Sony/ RCA, 2019)

Teško je za povjerovati što ovaj šesti album metalcoraša iz Sheffielda donosi. Nakon što su na prošla dva zaslugom elektroničara, programera, producenta i klavijaturiste Jordan Fisha žanru udahnuli prijeko potrebno osvježenje, malo je tko mogao očekivati ovakav nagli preokret.
[ Bring Me The Horizon 2019. ]

Bring Me The Horizon 2019.

Jer, ovo je jednostavno rečeno nedopustivo za bend ovakvog kova i ovakvog značaja, ali sad bi se moglo trubiti i zvekati im čvrge u glavu što su definitivno otišli u manje-više kompjuterski programiranu glazbu gdje ona osnovna duša njihove prepoznatljivosti tek samo krajićkom udjela vreba u ponekoj pjesmi. Čak su i generalno promijenili image: skratili su kose na hipsterske boy frizurice, oblajhali se i od onih potentno žestokih mladića postali nježne ovčice, čak nježnije od The Rolling Stones u najdrogiranijoj fazi karijere izgledajući kao tinejdžeri od nekih 17-18 godina. Sve su ovo stilski potezi koji im kao i nekim drugim velikim bendovima i izvođačima na vrhuncu slave nimalo ne pristaju, ali su općenito daleko prihvatljiviji za nove generacije. Mogu se pobrojati slični primjeri friškijih metal albuma Bullet For My Valentine, In Flames, Parkway Drive, Gojira, onaj nes(p)retni elektronski Linkin Park nakon kojeg je Chester počinio samoubojstvo, pa davno smandrljani The Clash ("Cut The Crap", 1986), Bowiev ("Never Let Me Down", 1988.) i tako redom do Pink Floyd ili prelaza na disco bivših Joy Division kad su post-punk/ gothic svijet prenerazili prvim albumima New Order, elem riječ je o ogromnim zaokretima u nadi da će nove metamorfoze puno adekvatnije odjeknuti u širokim aspektima, no malo kome je to i pošlo za rukom u onom obliku koji je zadobio i povjerenje.



Dakako, ovdje bivša publika Bring Me The Horizon naprosto više i nema što za očekivati u onom dizajnu koji ih je krasio na proteklim albumima: svoj stil su definitivno zamijenili discom i pop muzičicom ostavivši tek nekoliko sitnijih metalcore uboda poput pjesama "MANTRA", "Wonderful life (feat. Dani Filth)", te donekle "Sugar honey ice & tea" i skroz stupidno nazvanom "Heavy metal (feat. Rahzel)" da još koliko-toliko svjedoče o ne tako davnoj prošlosti. Da su kojim slučajem ove 4 pjesme našle svoje mjesto na prethodna 2-3 albuma, doživjele bi krah i veliko okretanje leđa milijunske publike, no očito je da ova ekipa radi promišljeno u priklanjanju novim naraštajima kojima daleko bolje odgovara manje agresivna glazba po mogućnosti s mnogo više elektronike i sintetičkih manipulacija, a opet, da ima dostatnu dozu agresivnosti u lirskom segmentu.



Najveći dio ovog materijala od 52 minute je orijentiran u novom pravcu koji više nema metal(core), pa čak niti alter-rock konotacije bazirajući se na slatkastoj smjesi s odjecima rave, r'n'b, dubstep, trance i indie/IDM frekvencija poput plesnih tema "Nihilist blues (feat. Grimes)", "Medicine", synth-pop/ dubstep/ ravea "Why you gotta kick me when I'm down?", laganice "In the dark" ili sintetičkim orkestracijama podebljanih "Mother tongue" i završne "I don't know what to say". Nemam ništa protiv kada su neki izvođači sa čistog gitarskog zvuka prešli u kibernetičke manipulacije zadržavši i dalje autorski legitimitet, međutim bez obzira što je ovaj album do sada najbolje plasiran u domicilnoj im UK ostvarivši no.1 i USA no.14, osobno sam razočaran ovakvim devastiranim manipulacijama u kojima se čak i glava benda Oliver Skyes (oblajhan u plavo) poslužio auto-tune vokalčićima insinuirajući potištenu patetiku ucviljenih tinejdžera od kojih se naprosto ne može odlijepiti. Ovime vjerojatno počinje nova, daleko komercijalnija faza benda kojeg se može očekivati da ga počnu vrtjeti i hrvatski radio urednici između hitova Madonne, Nene Belana, Beyonce, Severine, Depeche Mode i Prljavog Kazališta, a kad se to dogodi, onda se može biti siguran da Bring Me The Horizon više definitivno nisu nikakav metalcore ili alternativan bend nego obični produkt instantnog pop sagorijevanja kome su čak i naši medijski dušebrižnici poklonili pažnju. A ovdje su upravo takvim postali. Moja pretpostavka je da će im naredni album biti običan pop za bezbrižno pučanstvo širom svijeta, poput onog "Zooropa" U2 ili neki novi Robbie Williams koji je tu i tamo znao opaprčiti zgodnu pjesmu.

Kao uvodnik u album kreće kratka elektronska 'ispričavam se ako nešto osjećaš', a na završetku albuma dolazi spomenuta 'ne znam što da kažem'. Ovo je samo biznis da se album što bolje ukorijeni, legne na potrebne pozicije i počne javna eksploatacija kvazi klišejizma kome smo prisustvovali godinama otkako je nu-metala, ali malo tko bi mogao pretpostaviti da će moćan metalcore otići u ovome pravcu.

Nedopustivo. Jezuš Kristuš. Kamo to jedan od glavnih metalcore bendova ode? Mogu pretpostaviti kako će zvučati oni koji će nastaviti njihov stil s ovog albuma. Postati će figurice bez imalo umjetničkog metal/rock/hardcore identiteta.

Naslovi: 1.I apologise if you feel something, 2.MANTRA, 3.Nihilist blues (feat. Grimes), 4.In the dark, 5.Wonderful life (feat. Dani Filth), 6.Ouch, 7.Medicine, 8.Sugar honey ice & tea, 9.Why you gotta kick me when I'm down?, 10.Fresh bruises, 11.Mother tongue, 12.Heavy metal (feat. Rahzel), 13.I don't know what to say

ocjena albuma [1-10]: 4

horvi // 01/04/2019

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Mechanical Soul

FRONT LINE ASSEMBLY: Mechanical Soul (2021)

| 19/01/2021 | horvi |

>> opširnije


cover: Eldorado

MATEJ KRAJNC: Eldorado (2021)

| 19/01/2021 | horvi |

>> opširnije


cover: Titovim putem

MATEJ KRAJNC: Titovim putem (2021)

| 18/01/2021 | horvi |

>> opširnije


cover: Romance of Romans

DREDDUP: Romance of Romans (2021)

| 18/01/2021 | horvi |

>> opširnije


cover: Zbornik

MATEJ KRAJNC: Zbornik (2021)

| 17/01/2021 | horvi |

>> opširnije


> chek us aut!
> diskografija
cover: Amo

> linkz
> rilejted? [@ terapija.net]
> last [10] @ terapija.net

well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*